Gdje je Zavjetni kovčeg? To je pitanje koje si ne postavlja samo Indiana Jones nego i oni koji sebi vole tepati da su pravi znanstvenici i arheolozi. No o njemu su na isti, strastven način razmišljali i brojni vladari koji su u povijesti tražili izvore neograničene moći, kao da im ono što su oteli od naroda nije bilo dovoljno. Tisućljeća neizvjesnosti i pretpostavki bila su i više nego dovoljna da se činjenice zamagle pretpostavkama i da se stvori mit koji lako nadživljuje sve one koji su tragali za njime. Ono što danas uzimamo kao činjenicu jest da je Zavjetni kovčeg napravljen od bagremova drveta, da je bio dug 1,25 metara i visok 75 centimetara.
A da nisu minireaktori?
Iznutra i izvana bio je pozlaćen i sve je to napravljeno na izričitu i izravnu Božju zapovijed danu Mojsiju. Što se nalazilo u kovčegu i koja mu je bila namjena kad je sam Bog bio zainteresiran za njegovu izradu?
Kao ni o mjestu gdje bi mogao biti, ni o njegovu sadržaju nema jedinstvena stava.
Jedni tvrde da su u njemu bile spremljene kamene ploče s deset Božjih zapovijedi, drugi da je to bio Božji tron, treći moćno oružje koje je uništavalo neprijatelje Mojsijeva naroda, ali zbog kojeg su obolijevali oni koji njime nisu znali rukovati. Postoje i opisi da je sadržaj kovčega bio Sveti kamen, stvoren također po Božjim uputama, ne rukom čovjeka. Etiopski kodeks Kebra Negest – Slava kraljeva ne pronalazi riječi kojima bi opisao tu divotu koja se nalazi unutra pa je Etiopljanima koji su pisali spomenuti tekst gotovo 900 godina prije Krista bilo jasno samo da ne pronalaze adekvatne tehnološke termine kojima bi opisali sadržaj Zavjetnog kovčega. Sa sličnim su se problemom suočili i neki židovski autori koji su se bavili opisom i sadržajem kovčega. Bilo kako bilo, Mojsije i njegov narod 40 su godina lutali pustinjom noseći sa sobom uporno i unatoč svim mukama 300 kilograma težak kovčeg. “To je Božja zapovijed”, glasio je odgovor na pitanje zašto ga se mora nositi i zašto si ionako nezavidnu situaciju treba otežavati dodatnim i ne baš malim teretom. Postoje špekulacije da je to bio stroj za pravljenje mane, “hrane s neba” kojom se Mojsijev narod i hranio tijekom lutanja pustinjom. Što je bila mana, kako je mogla prehraniti toliki narod i kakav je to stroj koji 40 godina radi gotovo bez prekida proizvodeći dovoljno hrane za sve u Mojsijevu zbjegu?
To su pitanja na koja ni današnja tehnička znanost nema precizne odgovore i sve se svodi na nagađanja i pretpostavke u kojima se spominju i “minireaktori u kojima se energija pretvara u električnu energiju”, no to je sve na razini špekulacija i tehnoloških spoznaja koje razumije naše vrijeme.No ono što se nalazilo unutra bilo je istovremeno toliko vrijedno i toliko opasno da je kovčeg u svakom slučaju imao poseban status i posebne mjere opreza. Tako, protivno logici svetosti, nije bio čuvan u središtu logora, već izvan kruga, a o njemu su brinuli ljudi u posebnim, “zaštitnim” odijelima. Bilo je među Židovima onih koji nisu odoljeli iskušenju pa su poželjeli pogledati sadržaj i to su platili glavom. Tako je umrlo 70 mladih koji su povirili u kovčeg. Filistejci, kad su pobijedili u ratu, uzeli su kovčeg i počeli obolijevati od zagonetnih bolesti; mučnine, opadanja kose, gnojnih rana, a na kraju su umrli u teškim mukama. Očito, da bi se mogla postaviti ispravna “dijagnoza” o tome što je sam kovčeg, najprije bi ga trebalo pronaći i temeljito pregledati, ako još postoji u onom obliku i s dva kerubina na poklopcu.
Moći važnije od zlata
A da bi se do toga došlo, treba pratiti trag zbivanja s najvećom relikvijom na svijetu, onaj trag koji je dokumentiran i posve nedvosmislen. On govori da, nakon što je kovčeg vraćen od Filistejaca, odnesen je Abinabadu i povjeren na čuvanje njegovu sinu Elizaru. Ratovi s Filistejcima toliko su preokupirali Židove da je kovčeg pomalo pao u drugi plan i tek ga David odlučuje odnijeti u novu prijestolnicu i središte države. Kad se kovčeg prevozio na kolima koja je vukla volovska zaprega, volovi su se preplašili i kovčeg je gotovo udario u zemlju. Pridržao ga je jedan vojnik iz pratnje i taj ga je dodir ubio na mjestu. Prošlo je 20 godina otkako je kovčeg zadnji puta službeno “radio”, a i dalje je imao toliku količinu energije, i to opasne, kojom je mogao ubiti. Salomon u Jeruzalemu gradi veličanstven hram i u njemu prostor, Svetinju nad svetinjama”, prostoriju bez prozora u koju postavljaju Zavjetni kovčeg. Od tada pa sljedećih gotovo 300 godina nema pisanih zapisa o relikviji. No tu počinje onaj dio priče koji povezuje Salomona s Etiopijom i dolaskom etiopske kraljice od Sabe koja je, navodno, Solomonu rodila sina Menelika od kojeg potječe etiopska dinastija prekinuta tek s Haile Selasijem 1974. Salomon je, po predaji, Zavjetni kovčeg dao Meneliku na njegovo traženje i otad do danas, dakle 3000 godina, nalazi se u Etiopiji.
Odnosno bio je evakuiran u Etiopiju prije napada Babilonaca. Druge su teorije o kovčegu da su ga svećenici sakrili na Brdu hrama zbog čega su, recimo, i templari tamo godinama vršili temeljita iskapanja. Moć koju su kasnije stekli mnogi temelje na nalazu baš nečeg iznimno vrijednog i to ne samo zbog zlata kojim je bio obložen, nego ponajviše zbog značenja i moći koje je relikvija nosila. Pretpostavka je i da su ga svećenici uklonili za vrijeme kralja Manašea, da je najvjerojatnije odnesen u židovski hram u Elefantini u Egiptu, ali i da je odnesen na način na koji je i stvoren – Božjom intervencijom.
