Primarna zdravstvena zaštita u Hrvatskoj je zajamčena svakom građaninu. Međutim, zastrašujući su podaci do kojih su, analizirajući broj prijavljenih osiguranika u bazi HZZO-a, liječnici u primarnoj zdravstvenoj zaštiti došli.
Naime, čak 400 tisuća žena nema svojeg osiguranog ginekologa, više od pola milijuna nije izabralo svojeg stomatologa, dok oko 20 tisuća djece nema odabranog pedijatra. Točan broj građana koji pak nemaju policu zdravstvenog osiguranja nije poznat, ali nagađa se da ih je više od 100 tisuća! Riječ je onima koji su nakon gubitka radnog odnosa ili završetka školovanja propustili zakonski rok za prijavu na burzu (trideset radnih dana). Svi koji su se suočili s činjenicom da liječničku uslugu moraju platiti po punoj cijeni, jer nemaju osiguranje, zakucat će na vrata liječničkih ordinacija i tražiti pomoć. No neće se svi liječnici sjetiti Hipokratove zakletve.
Pro bono liječenje, međutim, u nas nije praksa iako ima samozatajnih liječnika koji su spremni pomoći. Pomaganje za opće dobro liječnike izlaže poreznom riziku, objasnili su nam.
– Ako, na primjer, izvedete zahvat koji stoji 1000 eura, odbijete trošak materijala, a vaš je rad 500 eura, država očekuje 25% od tog novca. Dakle, morate ga donirati sami svojoj ordinaciji i na tu donaciju platiti porez – objašnjava nam ugledni specijalist.
Inače, svi oni koji su izgubili pravo na osiguranje mogu si ga samostalno uplaćivati, i to 357 kuna mjesečno, kako su nam rekli u HZZO-u, ali da biste došli do takvog osiguranja, dužni ste platiti taj iznos i za svaki mjesec za vrijeme kojeg niste bili osigurani – jednokratno. Preciznije, ako ste bez posla ostali prije 10 mjeseci i niste se u međuvremenu u roku od mjesec dana prijavili na Zavod za zapošljavanje, dužni ste na račun proračuna uplatiti 3570 kuna kako biste ostvarili pravo na osnovno zdravstveno osiguranje.
Stručnjaci iz Avive nesebično pomažu: Naš zadatak nije samo liječiti već i pomoći
U zagrebačkoj poliklinici Aviva ujedinjeni su dijagnostika, specijalističko-konzilijarne službe (interna medicina, kardiologija, gastroenterologija, radiologija, dermatologija, urologija, neurologija i psihijatrija, pulmologija, ginekologija, otorinolaringologija, oftalmologija, nuklearna medicina te biokemijsko-hematološki laboratorij, sistematski pregledi, fizikalna medicina i rehabilitacija, medicinski fitness i stoga su česta adresa brojnih pacijenata, pa tako i onih bez osiguranja.
– U vremenu prepunom rizika suvremenog života zadatak je ne samo liječiti nego i pomoći osvijestiti i izgraditi odgovornost ljudi za vlastito zdravlje i bolju kvalitetu života. Suočeni s činjenicom raznih mikro i makroekonomskih procesa koji ostavljaju trag na kvalitetu života (odraz kriza, gubitak radnih mjesta, nedostatak zdravstvenog osiguranja, liste čekanja) Poliklinika je, primjerice, izišla ususret mladom sportašu i omogućila mu liječničku obradu bez čekanja i plaćanja – ističu u Poliklinici napominjući kako su im često, upravo zbog slabije platežne moći građana, brojni pregledi na akciji.
Dr. Nikica Gabrić, spec. oftalmolog: Činiti dobro dar je duše, a ne reklama
Mnogi moji kolege čine dobro, pa i ja tako, činio sam, činim i činit ću dobro, no to nije i ne smije biti nešto čime ću se hvaliti. Dobrota je u nama i činimo je iz duše, a ne zbog toga da nahranimo vlastiti ego ili da bismo se time hvalili – objašnjava dr. Nikica Gabrić, specijalist oftalmolog. Nerado govori o tome koliko je puta i na koji način pomogao svojim pacijentima jer, kaže, država ne poznaje instituciju rada za opće dobro, nego u njoj vidi potencijalni porezni prekršaj i utaju dobiti. U uređenim zemljama, dodaje, svaka klinika ima iznos koji je namijenjen upravo za takvu vrstu troškova – pacijentima koji si ne mogu priuštiti zahvat, dok je taj iznos kod nas sramotno mali i po tome smo još uvijek – Balkanci.
Dr. Jelena Jakić, spec. dermatovenerolog: Svakodnevno se lomim zbog poriva da poklonim svoje usluge
Mislim da nema liječnika koji u svojoj praksi nije imao slučaj da pomogne pacijentu koji nema osiguranje ili novca da plati specijalistički pregled, liječenje, zahvat... Takvih je bilo, i ima ih, i u mojoj praksi, i to vrlo često. No, želja da izađemo ususret pacijentima i zakonske i porezne odredbe koje su na snazi ograničavaju nas u tome i to me osobno dovodi u neugodnu situaciju. Tako u slučajevima kada se estetski zahvati preklapaju s medicinskom indikacijom i kada je zaista očito da je pacijent odvojio novac kako bi si priuštio zahvat koji ne pokriva osiguranje, pokušavam što više pomoći. Takva količina empatija zna imati i svoju lošu stranu, posebno u slučajevima kada se jave ‘profesionalni’ reklameri liječničkih usluga, a takvih je iznenađujuće puno. Zbog toga pacijentima i prije zahvata i pregleda dajemo sve informacije o uslugama i cijenama.
Dr. Nela Sršen, kirurginja: Torbe su mi uvijek pune lijekova
Počasna konzulica Hrvatske u regiji Veneto, kirurginja, članica transplantacijskog tima, dr. Nela Sršen ne poznaje “ne” kao odgovor, “nemoguće” kao rješenje... – Kako ne pomoći, kako odbiti bolesnika kojem možda život ovisi o čitanju nalaza, preporuci, zahvatu koji si ne može priuštiti – pita se dr. Sršen, liječnica Sveučilišne bolnice u Padovi. Njezini su telefoni i mailovi zatrpani molbama za pomoć, a ona, mnogi se pitaju kako stigne, pomaže u svemu od manjih zahvata, biopsija, a čak je u Saboru jednom zgodom vadila krv pacijentici i nosila je u Padovu na potvrdu dijagnoze. Njezine su putne torbe prepune nalaza hrvatskih bolesnika koje nosi na drugo mišljenje kolegama, lijekova koje nabavlja... A da može, kaže, obišla bi sve svoje pacijente.
Dr. Miroslav Kinčl, spec. opće, plastične, rekonstrukcijske i estetske kirurgije: Pomoć nikad nije bila upitna
Liječnički poziv je puno više od zvanja i zanimanja, to je misija, način života i razmišljanja... Upravo zato razmišljanju o “pro bono” radu kod nas nema mjesta, ono je obveza i imperativ bez obzira na to radili u državnoj službi ili u privatnoj praksi. No, pitanje koje se kod pro bono rada neizostavno nameće jest – koliko nas državne institucije u tome prate? Ako uzmete u obzir da liječnik u bolnici, radio-ne radio, prima plaću, da mu za rad pro bono na raspolaganju stoji oprema i prostor koju je kupila država, sestre koje su plaćene, materijal koji treba samo dohvatiti rukom i upotrijebiti, a za sve to pacijent još i plati ne malu participaciju, pitanje koje se postavlja jest: koji je segment tog rada pro bono – pita dr. Kinčl.
>>Zdravstvena osiguranja – sve manje luksuz, sve više nužda
