Svake godine početak kolovoza donosi nam osim vrućina i zvuke tamburaša s Dunava, odnosno preko Dunava i preko Drine. Manje ili više formalno dolaze nam izrazi nezadovoljstva i razočaranja od nekih naših istočnih susjeda, jer se eto usuđujemo slaviti pobjedu te iskazivati zahvalnost Domovini i njezinim braniteljima.
Takvima je zapravo najveći problem u tome što mi uopće imamo Domovinu, što imamo državu – Republiku Hrvatsku i što ona nije pokrajina u Jugoslaviji. Drugi je problem u tome što je pobjeda koju slavimo ujedno i njihov poraz, a oni na poraze nisu navikli, ili su ih do sada relativno uspješno prikazivali svojim pobjedama.
Od Oluje nikako ne uspijevaju napraviti pobjedu, koliko god se trudili i kako god vrijeme odmicalo.
Ove godine nezadovoljstvo je po tko zna koji put pokazao potpredsjednik Vlade Republike Srbije i ministar njezinih vanjskih poslova Ivica Dačić. On je očito Vučićeva lijeva ruka, a ujedno i predsjednik Socijalističke partije Srbije pa tako i ideološko-politički nasljednik Slobodana Miloševića.
Dačić se ljuti na Vladu Republike Hrvatske i zamjera joj što u sklopu obilježavanja obljetnice vojno redarstvene operacije Oluje i proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja “sufinancira” koncert Marka Perkovića Thompsona. Dačić tvrdi da Thompson “sa sobom nosi jasan ustaški predznak” te “predstavlja uvredu i poniženje za sve srpske žrtve”.
Kada smo već kod uvreda, ako za njih više uopće marimo, valja se podsjetiti kako je prije dvije godine Dačić pravdao četničkog vojvodu Vojislava Šešelja koji je tada spalio hrvatsku zastavu. Taj put u Beogradu a ne na okupiranim dijelovima Hrvatske kao što je to radio prije Oluje: “Nisam primetio da je vlastima u Hrvatskoj palo na pamet da uhapse pevača Thompsona, koji je otvoreno pozivao na ustaštvo fašističkim porukama. Neka oni srede svoje dvorište, a ne nama da traže da hapsimo Šešelja”, rekao je ministra vanjskih ili lanjskih poslova Ivica Dačić u intervjuu listu Kurir.” Dodao je i kako je način na koji obilježavamo Oluju zapravo “necivilizacijski i suprotan antifašističkoj tradiciji i EU”.
Iz Dačićeve perspektive, paljenje hrvatskih zastava čemu je prethodilo paljenje hrvatskih gradova i sela, čin je “antifašizma”, a pjevanje domoljubnih hrvatskih pjesama je “fašizam” i nešto protivno EU. E baš će nas on tome učiti!
Iz hrvatske perspektive problem bi mogao biti, ako nas je uopće briga, to što je Miloševićev nasljednik danas u Srbiji dopredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova (o predsjedniku drugi put). Njegov “antifašistički predznak” miloševićevskog tipa zlokobniji je od bilo čije pjesme i od bilo kojeg pjevača pa je po (istoj) logici to uvreda i poniženje za sve hrvatske žrtve, kojih je (pogotovu onih civilnih) u posljednjem ratu bilo znatno više nego srpskih.
Podsjetit ću one koji se ne sjećaju tih vremena na jedan detalj koji vrlo jasno oslikava tu vrstu “antifašizma”. Tek što je prethodne noći na Ovčari dovršen pokolj ranjenika iz Vukovarske bolnice, u Beogradu je 21. studenoga 1991. organiziran prijam “u čast viših oficira” koji su sudjelovali u “uspešnom završetku borbenih dejstava na vukovarskom području”. Domaćin je bio general Veljko Kadijević koji je “odao priznanje svima koji su učestvovali u sukobima koji su trajali gotovo dva meseca i u kojima su poražene i uhvaćene elitne ustaške formacije, te brojni domaći i strani plaćenici.”
Kadijević je naglasio “da će uspešne operacije, odvažnost i predanost starešina, vojnika i dobrovoljaca u Vukovaru služiti kao važan poticaj i inspiracija svim starešinama i vojnicima JNA i TO koji se bore protiv oživljenog fašizma i ponovnog genocida nad srpskim narodom.” Ta je “pobjeda” i demonstracija “antifašizma” posebno inspirirala njihova pukovnika Ratka Mladića koji ju je usavršio i u Srebrenici pokazao cijelom svijetu.
Operacije koje je JNA na čelu s Kadijevićem provodila diljem Hrvatske, a kasnije i BiH, pokrenute su nakon što su dogovorene između Slobodana Miloševića, Borisava Jovića, Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića – sve po redu Dačićevih političkih i antifašističkih uzora. Očito je da bi puno manji problem u međudržavnim odnosima bio kada bi Dačić pjevao ili svirao. Bez obzira na repertoar, glazbenim bi notama nanosio manje štete nego diplomatskim.
Sigurno nije zaboravio onu uspješnicu s kraja 1991. koju su “antifašistički osloboditelji” pjevali ulicama Vukovara: “Slobodane šalji nam salate bit će mesa klat ćemo Hrvate”. Kako bi je zaboravio kada je sa Slobodanom salatu sijao.
No, kad smo već kod međudržavnih i “dobrosusjedskih” odnosa koji su kaže Dačić “od ključnog značaja za cijelu regiju”, tada bi napokon trebao shvatiti nekoliko “detalja” koji su mu izgleda promakli. Republika Hrvatska je članica NATO saveza i Europske Unije i već odavno nije u istoj “regiji” u kojoj je Srbija.
Hrvatskoj ništa ne ovisi o Srbiji i nema nikakva interesa udovoljavati hirovima njezinog političkog vodstva. Hrvatska izaslanstva sudjeluju na sjednicama gdje se odlučuje o Srbiji a ne obrnuto.
Dačić je ministar vanjskih poslova Srbije a ne ministar unutarnjih poslova Jugoslavije, koje više nema koliko god neki umišljali da je ima. Beograd nije više glavni grad ni Kosovu a kamo li Hrvatskoj. Stoga bi Dačiću i ostalima u srbijanskoj vladi, pa i predsjednici te vlade, bilo puno korisnije baviti se svojim a ne tuđim poslovima. Sigurno im je važniji “unutarnji dijalog o Kosovu” nego uređivanje ljetnog glazbenog programa po Hrvatskoj. Pogotovu ako je jasno da ovdje nitko više ne pleše onako kako oni sviraju, osim nekolicine starih, senilnih i nagluhih (projugoslavenskih) aktivista i smušenjaka što se po rubovima plesnih podija njišu u ritmu truba i harmonika čiji zvuk im se pričinja tamo izdaleka.
Što se pak Marka Perkovića Thompsona tiče, voljeli ga ili ne, on je očito uspješan i posebno od svojih suboraca tražen pjevač. Svojedobno je (ne na javnom mjestu) zapjevao i jednu “pjesmu” koju svakako nije trebao pjevati, ali, to se znalo dogoditi i puno starijim te iskusnijim ljudima, kao npr, mitropolitu Porfiriju i mnogim drugima.
Sve to nije ni blizu onoga što je pjevao i govorio doživotni i počasni “antifašist” Stipe Mesić, pa mu ovlašteni moralno-politički serviseri to ne zamjeraju. Da ne govorimo o srpskim “kulinarskim” hitovima iz 1991. o mesu i salati koji su izvođeni uz orkestar raketa, topova i haubica. Njih se u to vrijeme najlakše moglo nadglasati “starim hrvatskim pozdravom” koji sigurno manje “vrijeđa” od gelera. Danas Perković pjeva o “Lijepoj Kaji”, o ljubavi koja je “tajna dvaju svjetova”, pa bi i Dačić mogao razmisliti o njegovim stihovima “Ako me voliš draga ne postoji granica…”
Zbog početne ogromne vojne nadmoći Srbija je imala praktično zajamčenu pobjedu u srazu s Hrvatskom. Umjesto toga razbili su zube u Hrvatskoj u kojoj je rat trebao trajati par tjedana (kako je Milošević priznao). Četiri godine kasnije Olujom su pometeni, a ona je bila samo uvod u ono što se kasnije događalo na Kosovu. U BiH su doduše dobili entitet koji je svojom konfiguracijom zapravo neodrživ. Sama Srbija neovisnost je dobila tuđom (crnogorskom) voljom. Svi su od nje pobjegli, a ona se od nekadašnjeg hegemona na području SFRJ pretvorila u siromašnu i zaostalu državicu na rubu EU-a kojoj je glavni domet komentiranjem događaja u susjedstvu ložiti svoju javnost. Na jedno Kosovo najviše što mogu danas jest slati išarane vlakove. Eto na to je Srbija spala. Tako i ovo s komentarima o Oluji. Nije to poruka Hrvatima, to je bitka za naslovnice u otadžbini. Treba to i dalje ignorirati.