Prvi izlazak Agrokora na međunarodno tržište kapitala, ali tržište dugova, a ne vlasničkih udjela, pošao je Todoriću za rukom tek u travnju 2002. U aranžmanu koji su predvodili Crédit Suisse First Boston, Deutsche Bank i hrvatski PBZ, tada je zapadnim ulagačima prodao Agrokorovu korporativnu obveznicu od 130 milijuna eura. Obveznica je uvrštena na Luksemburšku burzu pa je Agrokor tako postao prva hrvatska kompanija kojoj je to uspjelo. A što je Todorić učinio s tim novcem? Riješio se „EBRD-ove stege“.
‘Tumorski’ rast kompanije
„Tih 130 milijuna eura bilo je namijenjeno isključivo za (prijevremenu) otplatu EBRD-ova kredita“, objasnila je Agrokorova potpredsjednica Ljerka Puljić.
„Nama je ugovor s EBRD-om onemogućavao rast, jer je imao stroge klauzule u vezi s investiranjem, pa nam je izlazak iz ugovora s EBRD-om omogućio da samostalno odlučujemo o investiranju kad mi to procijenimo, a ne da od EBRD-a tražimo suglasnost.“
Nije, međutim, samo EBRD bio zabrinut zbog Agrokorova „tumorskog rasta“. Brojni su stručnjaci ukazivali i upozoravali na velik Agrokorov rizik od prezaduženosti. Evo kako im je Ivica Todorić odgovorio u veljači 2003.
„Mnogi ugledni ekonomski eksperti i sveučilišni profesori tvrdili su kako ću zbog kredita bankrotirati. Ne želim nikoga vrijeđati, ali to je najbolji pokazatelj koliko se na našim prostorima ljudi malo razumiju u biznis. Nije mi bilo u interesu da podižem sulude kredite i da se upropastim. Znao sam što radim i nisu me obeshrabrivale ni prognoze uvaženih stručnjaka da neću izdržati. Mi smo svim bankama vratili sve dugove. Uvijek vodimo računa o tome kakvu zaduženost možemo podnijeti.“
Nekoliko mjeseci kasnije: „Često se spominje Agrokorov dug, ali bez razumijevanja. Mi jesmo zaduženi i naš dug raste. Međutim, dug ne mislim nikad vratiti, nego ćemo se i dalje zaduživati jer namjeravamo i dalje rasti, a bez kredita se to ne može.“
Tako je Agrokor u travnju 2004. krenuo u proširenje postojeće emisije korporativnih obveznica za sto milijuna eura. Voditelj posla bio je Deutsche Bank, a obveznice su uvrštene i u prvu kotaciju Zagrebačke burze pa su ih mogli kupiti i hrvatski investitori. Ali ni EBRD nije odustajao od Todorića: nekako u isto vrijeme s 13 milijuna eura refinancirao je u Srbiji dug Agrokorova Frikoma.
No kad je potkraj 2004. na javnim natječajima Fonda za privatizaciju preuzeo PIK Vrbovec i Belje, pa mu je konsolidirani dug skočio na više od tri milijarde kuna, prvo ozbiljno upozorenje zbog prezaduženosti Ivici Todoriću poslale su agencije koje su Agrokorovim obveznicama određivale investicijski rejting, odnosno bonitet.
Najprije je Standard & Poor’s u ožujku te godine snizio „izglede“ u negativne, a na jesen je spustio Agrokorov rejting za jedan stupanj, s B+ na B. Tada je i Moody’s stavio Agrokorov rejting „na promatranje s mogućnošću snižavanja“. Moody’s je zamjerio Agrokoru preuzimanja koja su dovela do povećanih financijskih obveza i vlasništvo samo jedne osobe, ukazao je na rast konkurencije koja vodi prema snižavanju marži. Kompanija ima premalo novca za pokrivanje kratkoročnih obveza, a 2007. dospijeva joj 1,8 milijardi kuna po obveznicama...
Ivica Todorić odbacio je procjene i upozorenja i bonitetnih agencija. „Moglo se očekivati da će nakon odluke Standard & Poor’sa o sniženju kreditnog rejtinga, koja je po našem mišljenju potpuno neutemeljena, i druge agencije analizirati naš kreditni rejting... No, mi ćemo im dati sve argumente o Agrokorovoj snazi i kvaliteti koju naši rezultati iz dana u dan potvrđuju.“
„Ljudi koji izdaju te rejtinge nemaju pojma o ovom tržištu i što se ovdje događa. Ako se gleda samo bilanca, dobije se iskrivljena slika. Mi imamo ponude za refinanciranje našega duga iz kratkoročnog u dugoročni, ali toliko smo snažni da možemo i sami refinancirati taj dug“, rekao je Todorić pred studentima zagrebačkog Ekonomskog fakulteta.
I, zaista, u studenome 2005. Agrokor je sa 75 milijuna eura kredita, na tri godine i s kamatom od pet posto, koji su aranžirale banke ABN Amro, Bank Austria Creditanstalt, PBZ, Raiffeisen i SG Splitska banka, „uspješno završio proces restrukturiranja i refinanciranja svog ukupnog duga“, kako stoji u njegovoj službenoj povijesti. Todorić se ipak morao opravdavati.
„Činjenica je da Agrokor dobrim dijelom raste kroz akvizicije kompanija. Mi smo taj zanat izučili i danas velikom brzinom restrukturiramo tvrtke, a što smo brži, to nas manje stoji. Rast ne bi bilo moguće ostvariti iz vlastita prihoda. Pravo je pitanje u što mi pretvaramo dug.“ I ponovo je napao bonitetne agencije.
„Odluka agencije za rejting Standard & Poor’s posljedica je njihova nepoznavanja ovdašnjih tržišnih specifičnosti. Oni ne poznaju ni okruženje, ni tržište, ni funkcioniranje investitora i poslovnih banaka na njemu. Oni kažu: vi sad rastete, ali doći će multinacionalke i uništiti tržište, past će vam profit, a dug vam je velik...“ Bilo je to isto ono zbog čega je Todorić i sam godinama palio alarme, no sad odjednom „agencije apsolutno nisu bile u pravu“.
„Agencije jednostavno ne prepoznaju vrijednost kompanije. Ne znaju naše poslovne kontakte, snagu u regiji i planove. Agencije veliku opasnost vide u tome što nama za godinu i nekoliko mjeseci na naplatu stižu veliki dugovi. No pritom sagledavaju samo bilancu i brojke, a ne uzimaju u obzir snagu Agrokora.“
Skupo neshvaćanje
Todorić je možda i bio u pravu, možda analitičari bonitetnih agencija zaista nisu poznavali tržišta Hrvatske i okolnih zemalja onako dobro kako ih je poznavao Agrokor, ali je ovakvim stavom pokazao da on ne razumije kako funkcioniraju bonitetne agencije. Nije shvaćao da one poštuju stanovita čvrsta pravila, da određeni rejting ide uz određeni omjer duga i zarade, i da agencije ne rade za izdavatelje, nego za kupce vrijednosnih papira. To će neshvaćanje Todorića poslije skupo stajati. No Ivicu Todorića ipak su kreditori, analitičari, rejtinške agencije, a vjerojatno i Vlada premijera Račana očito tako snažno pritisnuli da je u svibnju 2006. prvi put pristao prepustiti nekome dio svojega vlasništva u Agrokoru. Bila je to Europska banka za obnovu i razvoj, EBRD.
Potkraj lipnja Ivica Todorić i predsjednik EBRD-a Jean Lemierre ponovo su u Londonu potpisali ugovor, ovaj put o ulaganju 110 milijuna eura u dionički kapital Agrokora, čime je EBRD stekao u Agrokoru vlasnički udio od 8,33 posto.
Bila je to ujedno i treća EBRD-ova financijska injekcija Agrokoru, nakon što mu je 2000. aranžirao kredit od 170 milijuna eura, a 2004. dao Frikomu 13,1 milijun eura kredita, čime je financirao Agrokorovo širenje u susjednim zemljama. Ugovor s EBRD-om unaprijed je Agrokoru pojednostavio proceduru dobivanja drugih novih kredita, kao što je bio kredit IFC-a Svjetske banke od 40 milijuna eura za Belje i PIK Vrbovec.
Dakle, ako se može reći da je netko u financijskom pogledu „stvorio Todorića“, onda je to u prvom valu njegovih akvizicija bila Zagrebačka banka, a u drugom valu su to u glavnini bile međudržavne institucije EBRD i Svjetska banka. Pritom je EBRD, ozbiljan, vrhunski upućeni i odgovorni ulagač, ujedno i procijenio vrijednost Todorićevih 91,67 posto dionica u Agrokoru na milijardu i 320 milijuna eura. U to vrijeme to je bilo više od milijarde dolara pa slobodno možemo reći da je Ivica Todorić 2006. postao hrvatski dolarski milijarder, prvi u povijesti. (Kraj)
Prvi hrvatski milijarderi su bili oni za koje je udba u osamdesetima izvlačila milijarde dolara iz INAe. Slovenski arhivi otkrivaju tko su oni.