Vlasnik Agrokora Ivica Todorić krenuo je u medijski, ali vrlo vjerojatno i sudski rat s državom zbog imovine koju je prije pola godine “predao hrvatskoj državi”. Šest mjeseci zbraja se težina poklona, no ne postoji čovjek ili institucija koji bi mogli predvidjeti kako će se cijela priča raspetljati i koga će sve Ivica Todorić povući za sobom. Zakon nudi dvije opcije, jedna je nagodba uz koju obvezno ide otpis duga (spominje se i do 60 posto), a druga stečaj, sa svim posljedicama koje iz njega proizlaze. Pad Agrokora zasad nije bitnije utjecao na ukupan gospodarski rast, potrošnju i zaposlenost, no mnoge velike tvrtke hodaju po robu, a udio loših kredita počeo se povećavati. Na vrhuncu krize bilo je dosta blokada računa, no broj tvrtki koje su zbog Agrokora ušle u predstečajnu nagodbu – čitaj traže otpis dugova – još se uvijek može nabrojiti na prste jedne ruke. To su najveći proizvođač brašna Granolio, zatim veliki distributer AWT international te marketingaši Unex Grupa i Unex Media.
Što bi učinio Alvarez III.?
Povlašteni kreditori iz zadnjeg Ramljakova aranžmana teškog 530 milijuna eura, zbog kojega Todorić puca iz svih oružja po potpredsjednici Vlade Martini Dalić i povjereniku Anti Ramljaku, jedini mogu računati da će na jedan uloženi euro izvući još toliko starog duga. U trenutku kad je Todoriću smrklo, svanulo je primjerice američkom Knighthead fondu, koji živi od toga što za sitan novac kupuje dug posrnulih tvrtki te se poslije pobrine da ga dobro unovči.
Vladin povjerenik tvrdi da je Todorićevo poslovno carstvo sastavljeno od Agrokora te 83 povezana i ovisna društva u trenutku “predaje” državi dugovalo oko 40 milijardi kuna, što za kompaniju Agrokorovih prihoda samo po sebi ne bi bio razlog za bankrot da ih je, primjerice, Todorić uspio reprogramirati ili prodati dio kompanije. Procjena vrijednosti tvrtke rastezljivija je od iznosa dugova, ovisno o vrijednosti imena, takozvanog “dobrog glasa” (engleski goodwill) koji velike kompanije uredno unose u imovinske bilance. U vrijeme zaključenja ovog broja još nisu bili objavljeni revizorski izvještaji, a Todorić je u svojim blogovima odmah doveo u pitanje njihovu vjerodostojnost, što je rezultiralo odgodom objave. Kako je i zašto prvi hrvatski tajkun došao na loš glas, proučavat će se godinama! Moguće je da su Todoriću presudili skupi krediti i kamata 10-12% koju ne može pokriti nijedan legalan biznis, loše upravljanje, nezasitnost ili, kako sada sam tvrdi, zavjera svjetskih razmjera. Nas je u ovoj analizi zanimalo što bi danas bilo s Agrokorom da premijer Andrej Plenković nije poslušao svoju desnu ruku Martinu Dalić i umjesto prinudne uprave odlučio se za nešto klasičnije modele spašavanja posrnulih tvrtki, poput predstečajne nagodbe i eventualno stečaja? Alternativa je mogao biti i Antonio Alvarez III. koji je, uz Todorićev blagoslov, a u ime i za račun bankara, prihvatio restrukturiranje tvrtke, no brzo se povukao iz Hrvatske neobavljena posla.
Naknadna pamet i odmak od pola godine nisu bitnije promijenili početne pozicije, kad je riječ o struci, a za ovu analizu kontaktirali smo s ekonomistima Velimirom Šonjom i Ljubom Jurčića, stečajnim upraviteljem Franom Krištom, sucem Mislavom Kolakušićem i “ocem” predstečajnih nagodbi Slavkom Linićem. Pravnicima je lex Agrokor crvena krpa, školski primjer kako neki zakon može srušiti sve što su dosad spoznali i naučili o pravu. Ekonomisti su pragmatičniji, i među njima prevladava uvjerenje da Plenković u bitnome nije pogriješio.
– Država ne smije dopustiti da ulica upravlja procesima – prva je misao ekonomista Ljube Jurčića na Todorićev protunapad.
– Ovo nije mjesto za ljubav, mržnju i zlobu. Ne smije halabuka prevladati profesionalni pristup. Sve treba analizirati hladne glave, pustiti struku da odradi svoj dio posla. Po ponašanju sudionika i naknadnim izjavama, mogu samo zaključiti da se oko Agrokora puno toga događalo u nevidljivom prostoru. Osobno smatram da je i tadašnji predsjednik Sabora Božo Petrov pogriješio kad je javno izjavio da nećemo spašavati Todorića jer osoba njegove pozicije nije smjela davati takve izjave – komentira ekonomist Ljubo Jurčić.
Todorić danas optužuje dvojac Dalić-Ramljak za pad standstill aranžmana, odnosno moratorija na bankarski dug, koji je otvorio prostor za kratkotrajni boravak Antonija Alvareza u Zagrebu.
– Teško je reći što bi Alvarez učinio i bi li u godinu dana restrukturirao tvrtku. Agrokor nije bio u blokadi niti je imao uvjete za stečaj. Država je mogla dati rok u kojem se rokovi plaćanja moraju svesti u zakonske okvire i ostati po strani, no Vlada to tada nije učinila. Sada treba postupati hladne glave, ulica nije mjesto gdje se takve stvari rješavaju – kaže Ljubo Jurčić.
Sve do ovog tjedna Ivica Todorić bježao je od javnih istupa “kao vrag od tamjana”. Za razliku od neshvatljive šutnje i informativne blokade na početku godine, blogerski su mu ubodi britki i intrigantni, i zasad su uglavnom upereni protiv Ramljaka i Martine Dalić. Ako bi reakcije po društvenim mrežama bile lakmus-papir općeg raspoloženja građana, moglo bi se zaključiti da se klatno još nije okrenulo u njegovu korist, no prozvani sigurno ne spavaju mirno. Iz dosad rečenoga i učinjenoga sudac Mislav Kolakušić procjenjuje da Ivica Todorić ima elemenata za tužbu protiv države.
– Tužbe bi mogle biti utemeljene s obzirom na to da se radi o zakonu koji je pisan i primjenjuje se isključivo na jednu pravnu osobu. Nadalje, to je zakon kojim se krše temeljne odredbe Ustava RH o pravu vlasništva, slobodi poduzetništva i jednakosti svih pred zakonom. Ustav kaže da se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti zakonom itd. Ta su prava utkana i u temelje europskog i međunarodnog prava. Vrlo će bitno biti utvrditi je li suglasnost za pokretanje postupaka bila pod prisilom ili nije, nadalje bitna je i odluka Ustavnog suda RH radi li se o zakonu koji je protivan Ustavu ili nije te o vještačenju je li nova uprava svojim postupcima nanijela korist ili štetu kompaniji – kaže Kolakušić, koji je od početka predlagao da se za restrukturiranje Agrokora koriste alati iz postojećih propisa umjesto što se donosio poseban zakon.
Stečaj prehrambenog lanca
– Glavna je razlika da ne bi postojale nikakve osnove za brojne tužbe koje se sada spominju i vrlo su izgledne. Bitna je razlika u tome što bi povjerenika izabrao sud, a ne izvršna vlast, što nije baš sukladno Ustavu RH i temeljima europskog prava. Ono što čini sud sudom jest mogućnost izbora između dvije opcije, a to je ovdje izostalo. Nadalje, brojne povezane tvrtke koje su uvučene u ovaj postupak mogle su izbjeći stečaj te da se njihova imovina opterećuje hipotekom za dugove drugih kompanija. Ono što je nezdravo trebalo je prodati, a ono što je zdravo trebalo je pod svaku cijenu sačuvati – ističe sudac Kolakušić.
Za razliku od pravnika Kolakušića, pragmatični političar Slavko Linić uvjeren je da bi upletanje suda bilo pogubno ne samo za Agrokor nego i za tisuće njegovih poslovnih partnera, a onda i domaću prehrambenu industriju.
– Da se išlo na predstečajnu nagodbu, sve bi bilo u rukama suda, vjerovnici se nikad ne bi dogovorili, Agrokor ne bi dobio nove kredite i prvo bi stradale tvrtke u sustavu Agrokora, a onda i njihovi poslovni partneri i vjerovnici. Siguran sam da ne bi došlo do nagodbe, a rezultat svega bio bi stečaj, ne samo Agrokora nego i cijelog prehrambenog lanca – kaže Slavko Linić, koji suprotno donedavnim partijskim drugovima u SDP-u, drži stranu Martine Dalić i Andreja Plenkovića, a Bernardićev zahtjev za osnivanje istražnog povjerenstva doživljava kao čisto politikantstvo.
– Čim nešto dođe na sud, cijeli se proces usporava, nema želje za dogovorom. Nemoguće je naći sredinu između banaka, dobavljača, obvezničara. Da je sud preuzeo vodstvo, nitko ne bi pristao ni na što. Poseban zakon najpametnije je što se moglo napraviti, Vlada je stala iza svega, ima moć pregovaranja i nekako to sve ide. Da se išlo preko pravosuđa, imali bismo katastrofu, ovako šteta je mnogo manja – ističe Linić.
Čovjek koji 15 godina radi kao stečajni upravitelj te je, među ostalim, vodio stečaj splitskog Diokoma i uskoro će preuzeti stečaj Konstruktora, također bez okolišanja kaže kako je odluka da se restrukturiranje provodi preko posebnog zakona dobra.
Stradali bi zdravi poslovi
– Agrokor je konglomerat povezanih tvrtki i takva se predstečajna nagodba još nije provodila. Bilo bi jako teško izdvojiti zdrave tvrtke i dati im priliku. Kada svi navale na svoja potraživanja, ne postoje uvjeti za normalan rad, a čim se takav proces pokrene, stvori se pritisak. Ondje gdje su interesi vjerovnika različiti nemoguće je donositi odluke – potvrđuje iz svog iskustva stečajni upravitelj Frano Krišto. Da je došlo do stečaja, veli on, nastupila bi stihija, nakon koje je teško vratiti tvrtku u normalne tijekove, osigurati joj kredite i vratiti povjerenje poslovnih partnera.
– Svi vidimo da se stanje oko Agrokora smirilo, spašeni su mali vjerovnici, a u stečaju to ide drukčije, storniraju se sva plaćanja, stvaraju isplatni redovi i isplaćuje koliko ima novca na računu. Imalo je smisla pokušati zaustaviti tu stihiju, a hoće li doći do onoga što je dosad izbjegnuto, vidjet ćemo, ali imalo je smisla – kaže Krišto. Prema Todoriću, intervencija države je bila nepotrebna.
Sudac Kolakušić upozorava da je teško predvidjeti koliko će se država i pravosuđe baviti Agrokorom jer ovakvog zakona nigdje nije bilo.
– Glavno je pitanje hoće li se u potraživanja priznavati samo stvarne tražbine osobnih vjerovnika ili će se priznavati i nepostojeća potraživanja temeljem jamstava, kao što smo već vidjeli u predstečajnim postupcima. Ovdje će se raditi o iznimno kompliciranim sudskim postupcima koji će trajati godinama – tvrdi Kolakušić.
Ekonomist Velimir Šonje također ne dvoji da je Vladina intervencija bila potrebna zato što su “naše stečajno zakonodavstvo i postupci notorno neefikasni”.
– Da se ništa nije napravilo i da se pustio stečaj Agrokora i dijela dobavljača, stradali bi i zdravi poslovi jer sudovi nemaju kapacitet za vođenje velikog broja složenih predstečajnih i stečajnih postupaka paralelno – obrazlaže.
– Jedino relevantno pitanje jest kakva je intervencija bila optimalna? Lex Agrokor ili se moglo raditi putem izmjene Stečajnog zakona kakve su predložene prošli tjedan i koje uključuju ubrzanje postupaka i senioritet u naplati novih kreditora u predstečajnoj nagodbi i stečajnom planu? – pita Šonje.
Njegov je stav da je lex Agrokor bio najbrže moguće rješenje.
– To se potvrdilo kroz deblokadu i kakvu-takvu normalizaciju poslovanja koja je nastupila već od travnja. No, lex je otvorio tri velika pitanja: (1) pitanje rizika naknadnih tužbi u kojima će se možda tražiti namirenje od države kao aktivnog subjekta u postupku, (2) rizik stvaranja iluzije kod dijela dobavljača da je kupljeno mnogo vremena i da će se poslovanje nastaviti više-manje po starom (“naš Konzum”) i (3) rizik nepovjerenja u sam postupak restrukturiranja, što će stvarati nove političke sukobe. Da se problem od početka rješavao kroz inovirani Stečajni zakon, trenutačni negativni učinak bio bi nešto veći, ali bi spomenuti rizici bili manji. Međutim, tek će vrijeme pokazati hoće li se, odnosno, u kojoj će se mjeri materijalizirati spomenuti rizici – kaže Šonje.
Dug sudski proces
Todorićeve optužbe idu u dva prvca. Prvi, da su “najviši dužnosnici zakonodavne i izvršne vlasti” širili dezinformacije i negativne glasine s namjerom da destabiliziraju Agrokor, i drugi, da je njegovo upravljanje prepušteno nestručnim i interesno povezanim menadžerima. U vrijeme kad se Vlada odlučivala za lex Agrokor tužbe nezadovoljnih vjerovnika bile su jedini potencijalni rizik. Todorićev protunapad uvod je u dug sudski proces u kojem će vlasnik Agrokora teretiti državu za nezakonitu nacionalizaciju privatne imovine.
Da je prevarom stečena imovina, prevarom oduzeta, ne bi me smetalo, ali ovdje su najviše prevareni građani Hrvatske - kako god okreneš, sve su oni platili a plaćat će i dalje.