Kada su se, te noći, 6 ožujka 1987. ukrcali na britanski trajekt „Herald of Free Enterprise“, 193 putnika nisu slutila da je to njihovo posljednje putovanje. Hladno more, u kanalu La Manche, nadomak belgijske obale, čija je temperatura tada bila samo 3 stupnja Celzijusa, postalo je njihova grobnica. Prizori koje su opisivali iskusni ronioci, koji su tragali za preživjelima, strašniji su od onih u najcrnjim horor filmovima. U mrklom mraku, plivajući kroz potopljene hodnike i salone trajekta, ronioci su se doslovno sudarali s mrtvim tijela, među kojima je bilo i djece, a stravične su im se scene zauvijek urezale u pamćenje.
Te hladne, zimske noći trajekt „Herald of Free Enterprise“ isplovio je iz belgijske luke Zeebrugge, s ukupno 539 ljudi, od čega 459 putnika i 80 članova posade. U potpalublju, u prostoru za prijevoz vozila, koji je bio veličine nogometnog igrališta, nalazila su se 3 autobusa, 81 automobili 47 kamiona.
Samo nekoliko minuta nakon što je napustio luku, dogodila se stravična havarija - jedna od najtragičnijih u mirnodopsko vrijeme u sjevernoeuropskim vodama te najveća britanska pomorska tragedija, od potonuća Titanica, u travnju, 1912. U samo jednoj minuti, kroz otvorena vrata za ulaz vozila, voda je počela prodirati u velike, otvorene prostore te se moćni trajekt , nosivosti 8 tisuća tona, prevrnuo na bok i napola potonuo. Od 539 ljudi, život je, u samo jednoj minuti užasa, izgubilo 193 putnika i člana posade.
O razmjerima katastrofe i sveopćeg kaosa, koji je zavladali pod palubom, kada su se ljudi, nakon prevrtanja trajekta, našli zarobljeni u hladnoj vodi i mraku, svjedočili su preživjeli. Pričali su kako je voda naglo i snažno prodirala. Pričali su o razbijenim prozorima i o strašnoj studeni, o ljudima koji su se očajnički hvatali za stolove, dok je voda nadirala, poput divlje, hladne bujice.
Spasio je bebu držeći ju zubima
U potopljenim salonima plivali su koferi, odjeća putnika, ali i pojasevi za spašavanje, koje, pri munjevitom prodoru vode, nitko nije stigao ni upotrijebiti. Jedan vozač kamiona ispričao je tada kako je vidio čovjeka koji je spasio malo dijete ,držeći ga zubima za odjeću. Na prevrnutoj olupini broda, obojica su potom trljala bebu da ju ugriju, sve dok nisu stigle profesionalne ekipe za spašavanje, koje su dijete prebacile u bolnicu. „Voda je sve više i više rasla, a mi smo se penjali, sve dalje i dalje, pokušavajući izaći iz olupine. Sva stakla bila su razbijena, širio se smrad nafte, bilo je užasno“, ispričala je Rosina Summerfield, Londončanka koja je preživjela brodolom.
VIDEO Objavili da je Hrvatska 5. najbolja zemlja za umirovljene u EU, Hrvati u komentarima nisu se složili
Prasak, lom, iskre i smrad goriva
Pravim čudom havariju je uspio preživjeti i jedan nizozemski vozač, koji je, u trenutku nesreće, spavao u kabini svog kamiona, u potpalublju. „Brod se naglo prevrnuo, svi kamioni i putnički automobili kao da su bili bačeni jedni na druge, udarali su u metalne zidove trajekta. Nastao je prasak i lom. Sijevale su iskre, počelo se dimiti na sve strane i zaudarati na benzin i naftu. Ja sam se, plivajući i udarajući u isprevrtana vozila, uspio nekako izvući do stepenica“, ispričao je preživjeli Nizozemac.
Nesreća se zbila tako brzo da putnici nisu imali nikakvih izgleda da stignu do čamca za spašavanje. Jedan od razloga tome je i način na koji su se projektirali trajekti. Da bi u njihovu utrobu stalo što više automobila, za razliku od brodova, unutrašnjost trajekta nije podijeljena na odjeljke. Zbog toga se, u slučaju nesreće, unutrašnjost takve „ploveće kutije“ vrlo brzo ispuni vodom.
Sati užasa
U veliku operaciju spašavanja uključili su se helikopteri, brodovi i ronioci triju zemalja - Belgije, Britanije i Nizozemske. Do subote navečer spašeno je 408 putnika. Stotinjak preživjelih prevezeno je u belgijske bolnice, neki od njih s teškim ozljedama. Iz napola potonulog trajekta i okolnog mora, izvučeno je 51 tijelo unesrećenih. Ronioci su nastavili potragu za 80 putnika, koji su službeno proglašeni nestalima, no jedan od nestalih se u međuvremenu javio, rekavši da se sam spasio te se broj preživjelih popeo na 409.
„Posvuda je bilo mnogo nafte i dizelskog ulja, koji su iscurili iz automobila i iz rezervoara trajekta. Naokolo su plutale krhotine, nigdje nije bilo svjetla. Naišli smo, zatim, na redove mrtvih tijela. Naši ronioci su već viđali mrtve, ali nikada u tolikom broju. Kada se nađete suočeni s mrtvima u tami, a među stradalima ima i djece, to je krajnje traumatično. Mi, koji smo ovu strahotu proživjeli, pamtit ćemo to do kraja života“, rekao je tada jedan od pripadnika elitnih britanskih vojnih ronilačkih jedinica.
Neposredno nakon nesreće, spasioci su se nadali da putnici, zarobljeni u salonima trajekta, koji je djelomično izvirivao iz vode, imaju dobre izglede da prežive, zahvaljujući džepovima zraka. No, kako su sati prolazili, postajalo je sve očitije da su izgledi za preživljavanje putnika, koji su bili zarobljeni u vodenoj klopci, u utrobi mračne olupine, minimalni.
Temperatura vode u luci Zeebrugge bila je samo 3 stupnja Celzija
„Većina ljudi bi, pri toj niskoj temperaturi, mogla preživjeti samo jedan sat. Međutim, čak i nekoliko dana mogle bi preživjeti osobe koje bi se uspjele izvući iz vode te naći sklonište na suhom mjestu, pogotovo ako ih je više pa se skupe i međusobno griju tijelima“, pojasnio je tada londonski liječnik, William Keatinge, stručnjak za preživljavanje u ekstremno hladnim uvjetima.
Većina putnika na trajektu bili su Britanci, no bilo je i Poljaka, Nijemaca, Turaka, Austrijanaca, Šveđana, Norvežana, Talijana, Danaca i Belgijanaca. Među britanskim putnicima bilo je stotinjak čitatelja The Suna, koji su, umjesto sretni, bili nesretni dobitnici nagradnog putovanja.
U sportskom domu Zeebruggea bila je smještena provizorna mrtvačnica. Kroz nju se kretala tužna povorka ljudi, koji su doputovali kako bi, među tijelima, identificirali svoje najbliže. Prvi od preživjelih, odjeveni u posuđenu odjeću ili ogrnuti u pokrivače, bez ikakve ručne prtljage, vratili su se avionom u Britaniju, a više od stotinu spašenih putnika ostalo je na liječenju u belgijskim bolnicama. Među njima je bila i četveromjesečna beba, koja je tada pretrpjela frakturu lubanje, te 14-godišnja djevojčica, koja je nakon teškog pothlađivanja u ledenoj vodi doživjela srčani udar.
U potpalublju su bili kamioni s bačvama otrova
Među vozilima, u potpalublju trajekta, bila su i dva kamiona koja su prevozila bačve s otrovnim sadržajem, na bazi cijanata i cijanida. Nakon havarije, u utrobi trajekta, ostalo je 30 tona opasnog tereta. Kada se doznalo da bačve iz trajekta plutaju morem, iako se nije znalo da li su među njima i sporne bačve s otrovnim i zapaljivim tvarima, zavladala je panika. Lučka kapetanija u Zerbruggeu upozorila je tada da su preparati koji se nalaze u bačvama opasni za udisanje, kao i u doticaju s kožom, istaknuvši da je cijanid i zapaljiv. Zbog toga su, u obližnjem ljetovalištu, Knokke- Heist, upozorili stanovništvo da ne dira leševe brodolomaca, niti predmete s potonulog trajekta, ako doplutaju na pješčane obale tog područja.
„Posada je kvar na vratima pokušala popraviti čekićima?“
Dok je trajekt ležao na pješčanom sprudu, nadomak Zeebruggea, napola izvirujući iz vode, vidjelo se da su velika vrata, na njegovu pramcu, širom otvorena. Upravo su se ta vrata našla u fokusu, kao glavni krivac za katastrofu. Naime, prilikom isplovljavanja ta vrata, koja služe za ulaz i izlaz vozila, moraju biti čvrsto zabrtvljena. Na žalost, te tragične noći, zbog ljudske pogreške ili zbog kvara, to nije učinjeno. Upravo kroz otvorena vrata u trajekt je prodrla voda, koja je, u trenu, ispunila goleme, prazne prostore u potpalublju, namijenjene za parkiranje automobila.
Jedan od preživjelih, vozač kamiona, tvrdio je da je te kobne noći „Herald of Free Enterprise“ u polasku kasnio 15 minuta, upravo zbog navodnog kvara na vratima pramca. Vozač je tvrdio da je posada tada pokušavala ukloniti kvar, lupajući po vratima teškim čekićima.
Katastrofa moderno opremljenog trajekta, s radarom za izbjegavanje sudara, koji je sagrađen 1980., u brodogradilištu u Bremenu, ponovo je tada aktualizirala tvrdnje da takvi tipovi „roll.on, roll-off“ trajekata nisu pouzdani. Slična nesreća dogodila se francuskom trajektu „Le Mont Louis“ , koji je, također nadomak belgijske obale, 1981. godine, potonuo s radioaktivnim teretom.
Kapetan je suspendiran, a trajekt „ubijen“ na Tajvanu
Belgijska je vlast pokrenula istragu o uzrocima strašne pomorske nesreće te je naredila hitnu privremenu zapljenu potopljenog trajekta. Ispitan je i kapetan koji je tvrdio da se ničega ne sjeća. „Čuo sam snažnu buku i brod je zadrhtao. Tada se sve okrenulo, udario sam u nešto i više se ničega ne sjećam“, tim je riječima kapetan trajekta, David Lawry, belgijskom kraljevskom tužitelju u Zeeburggeu opisao trenutak tragedije.
Na pretpostavku da je trajekt potonuo udarivši u pješčani sprud, predstavnik brodovlasnika je rekao kako je, u trenutku nesreće, dubina mora bila jedanaest metara, a brod ima gaz od pet metara. Istragom je naposlijetku utvrđeno da je neposredni uzrok potonuća bila nepažnja pomoćnog bocmana, koji je spavao u svojoj kabini, kada je trebao zatvoriti pramčana vrata. No, službena je istraga okrivila i njegove nadređene. Prema izvješću, trajekt je potonuo jer je plovio s otvorenim pramčanim vratima, što je pripisano ozbiljnom nemaru kapetana Davida Lewryja, glavnog časnika
Lesliea Sabela i pomoćnog časnika Marka Victora Stanleya. Sud je, stoga suspendirao kapetana Lewryja na razdoblje od jedne godine te glavnog časnika, na razdoblje od dvije godine. Nakon što je izvučen iz mora, trajekt „Herald of Free Enterprise“, stavljen je na prodaju, no zainteresiranih za njegovu kupnju nije bilo te je završio na „groblju brodova“, na Tajvanu.
VIDEO Šveđani presretni nedavnim otkrićem: 'Neovisnost EU od Rusije i Kine počet će u ovom rudniku'
