Iskustva irskog čuda, uspješnoga gospodarskog oporavka Irske, hrvatskim je socijalnim partnerima ovih dana prenosio predsjednik irskog Nacionalnog centra za partnerstvo i nastup Peter Cassells. Na toj funkciji Cassells je od lipnja prošle godine, a predsjeda i Fortfasom, političkom i savjetodavnom upravom za razvoj, istraživanje i inovacije u industriji. Dvanaest godina je bio generalni tajnik Irskog kongresa sindikata te je sudjelovao u pregovorima za sve sporazume nacionalnog partnerstva. U trodnevni posjet Hrvatskoj došao je na poziv Ureda za socijalno partnerstvo RH i Gospodarsko-socijalnog vijeća.
Recept irskog uspjeha bilo je ulaganje u obrazovanje. U što bi Hrvatska morala ulagati da bi poboljšala gospodarstvo?
- Vaš prioritet trebao bi biti ne samo investiranje u obrazovanje nego i u njegovu preobrazbu. Uspjeh u budućnosti nisu nacionalna bogatstva, već umješnost i razine obrazovanja te fleksibilnosti ljudi za ponovno obučavanje. Oni moraju biti poduzetni i zainteresirani za posao. Mora se stvarati otvoreno društvo, koje ne razmišlja usko već prihvaća nove ideje unutar zemlje i izvan nje. Vlada je u Irskoj dio svoje moći prenijela na socijalne partnere.
Koje su sličnosti Hrvatske sada i onog stanja prije petnaestak godina u Irskoj, kada se krenulo u promjene?
- Hrvatska i Irska su male zemlje, nemamo velikih prirodnih bogatstava na koja se možemo osloniti. Imali smo sličan stupanj nezaposlenosti te razinu negativnosti cijelog društva prema budućnosti. Veliki izazov za obje zemlje je želja i ljudi za promjenama te da se za njih zalažu. Vrlo je važno da ljudi prihvate kako se boljitak neće dogoditi brzo, već da će za vidljive rezultate trebati više vremena. To je bio velik problem u Irskoj i vjerujem da je velik i u Hrvatskoj. Irska je stekla nezavisnost 1921. godine, i mnoge institucije imaju dugu povijest. U Hrvatskoj su promjene mnogo opsežnije i time zahtjevnije od irskih. S ozirom na to da smo u Europskoj uniji i mi smo morali napraviti mnoge promjene prema zahtjevima EU. Ako Hrvatska želi izbjeći upletanje MMF-a i Svjetske banke, mora sama pronaći rješenja.
Koliko dugo bi trebalo Hrvatskoj da izađe iz gospodarskih problema?
- Mislim da je razuman rok 10 godina. Socijalni partneri u Irskoj, kada su se pripremale promjene, razgovarali su o viziji Irske za 10 godina. Važno je pritom da se tada nije pregovaralo nego da su se rješavali problemi i određivali prioriteti.
Ovih ste dana imali mnogo susreta s hrvatskim kolegama. Što ste im savjetovali?
- Susreo sam se sa sindikatima, poslodavcima, saborskim zastupnikom Matom Arlovićem, potpredsjednikom Vlade RH Goranom Granićem, ministrom rada i socijalne skrbi Davorkom Vidovićem. Impresioniran sam njihovom željom da surađuju i da se pronađe rješenje za izlazak iz krize. Svi su zabrinuti kako napraviti prvi korak. Ne želim davati savjete, no iz irskog iskustva mogu reći da je najpotrebnije odvojiti dnevne obveze i probleme od onih srednjoročnih i dugoročnih obveza. Socijalni partneri u Irskoj su to riješili tako što smo radili desetogodišnju viziju. Kada smo ušli u problematično područje pregovora o politici plaća i nezaposlenosti, uvijek smo ostajali u tom desetogodišnjem okviru. Teško je napraviti kratkoročne promjene ako nemate nacionalnu viziju. Margharet Thacher uvodila je promjene brzo dekretom, i to je stvaralo velike otpore. Mi smo se odlučili za duži i sigurniji put.
Kako vratiti povjerenje naroda u vlast i financijske institucije? Kako je to učinjeno u Irskoj sredinom 80-ih, kada je bilo mnogo socijalnih nemira?
- Dva su načina. Već spomenuta nacionalna vizija i strategija uz uključivanje radnika u pregovaranje i rad institucija. Drugi način proizašao je iz želje ljudi da vide promjene u kratkom roku, čak i neke manje pomake, pa smo razvili zajedničke programe za određene sektore. Samo uključivanjem ljudi u procese oni mogu sudjelovati u rješavanju problema. Što se tiče financijskih institucija, u Irskoj je bilo mnogo diskusije između vlade, poslodavaca i sindikata o programu investicija te kako se investicije umanjuju kada traže veću sigurnost za svoje ljude. Što se tiče radničke klase, bili su napravljeni specifični projekti na lokalnoj razini tako da se točno znalo koliko će se poboljšati uvjeti rada i životni standard. Ljudi su bili direktno uključeni u pregovore, pa je izbjegnuta mogućnost njihovih prigovora da se ništa ne poduzima.
Razgovarala Valentina Starčević
