Trgovina je među ljudima prisutna veći dio ljudske povijesti. Babilonski kralj Hamurabi je oko 1750 godina prije Krista donio zakon u kojem se nekoliko članaka odnosi i na trgovinu. Stari grčki, kineski i indijski filozofi također su pisali o trgovini. U prvoj polovici srednjeg vijeka trgovina je tretirana kao bogohulna djelatnost, a u drugoj polovici sve više kao bogougodna djelatnost. Bogohulna jer su trgovci češće zarađivali više od proizvođača. Bogougodna jer trgovci dobavljaju proizvode koji se ne proizvode u nekom kraju. Između bogohulnosti i bogougodnosti uvijek je bilo pitanje pravedne cijene?
Početkom devetog stoljeća pojačala se aktivnost Sunca, zime i ljeta postali su ugodniji, tehnologija je počela napredovati, urodi su bili veći, stvarali su se viškovi proizvodnje što je potaknulo specijalizaciju u proizvodnji i trgovačku revoluciju. To je bila merkantilistička revolucija od petnaestog do osamnaestog stoljeća. Merkantilizam je bila politika bogaćenja države skupljanjem zlata trgovinom ili osvajanjem i pljačkom. Najveći dio svjetske trgovine u to vrijeme odvijao se preko Atlantika. Najveća zarada u prekoatlantskoj trgovini dolazila je od trgovine robovima. U tom razdoblju trgovci i financijski špekulanti bili su glavni ekonomski savjetnici kraljeva.
Trgovci su svoje interese promovirali kao nacionalne. Kraljevi su podupirali trgovce, a trgovci su bili velikodušni prema kraljevima. Krajem tog razdoblja počinje industrijska revolucija i ekonomska znanost. Ekonomska znanost postaje jedna od osnova za razvoj nacionalnog gospodarstva. Prva njezina konstatacija je da bogatstvo države ne dolazi iz zlata ni iz merkantilističke politike, nego iz domaće proizvodnje koju potiče industrijska revolucija i nacionalni (papirni) novac. Nacionalni novac „podmazuje“ razvoj nacionalnog gospodarstva, a rast nacionalnog gospodarstva povećava vrijednost nacionalnog novca. Bez suvremenog nacionalnog novca, ne bi bilo ni razvijenog industrijskog društva.
Trgovina spada u uslužne (tercijarne) djelatnosti. Veličina trgovine, zarade poduzetnika i plaće radnika u trgovini određene su veličinom, efikasnošću i plaćama u primarnim i sekundarnim djelatnostima. Male zemlje kao što je Hrvatska prirodno su visoko uvozno ovisne, zbog čega veća potrošnja, odnosno promet u trgovini, u većoj mjeri povećava proizvodnju u stranim zemljama nego u Hrvatskoj. Za razliku od velikih i razvijenih, Hrvatska treba veći naglasak staviti na strategiju povećanja izvoza zbog kompenziranja uvoza nego na njegovo ograničavanje.
U najvećem broju zemalja, na osobnu potrošnju odlazi približno 60 posto nacionalnog dohotka, zbog čega rast osobne potrošnje ima najveći utjecaj na rast proizvodnje, odnosno BDP. Utjecaj osobne potrošnje na domaću proizvodnju smanjuje se s povećanjem ovisnosti o uvozu. Zbog važnosti osobne potrošnje, mnogi su veliki ekonomisti istraživali faktore koji utječu na osobnu potrošnju i kako ona utječe na druge komponente nacionalne ekonomije: proizvodnju, zaposlenost, investicije, plaće, proračunske prihode, uvoz... Jedinstven je zaključak svih ekonomista, bili liberalni, konzervativni ili socijalisti: osobna potrošnja isključivo ovisi o dohotku potrošača.
Radno vrijeme prodavaonica, izvan optimalnog radnog vremena, nikad se nije pojavilo ni kao ograničavajući ni kao poticajni faktor. Razlika u analizama od Keynesa preko Kuznetsa do Friedmana je u utvrđivanju veličine i strukture dohotka stanovništva njegove vremenske dimenzije: ukupni, raspoloživi, apsolutni, relativni, permanentni, tranzitorni, kratkoročni, dugoročni... ili neki drugi dohodak. Produljenje radnog vremena trgovina iznad optimalno potrebnog ne povećava potrošnju, prihode trgovaca, plaće radnika, domaću proizvodnju, zaposlenost ni proračunske prihode..., nego samo iscrpljuje radnike.
Naravno da trgovac u želji da se više prilagodi potencijalnim kupcima od konkurencije nastoji postići što dulje radno vrijeme. Prema interesu profita (privatnom interesu), ako su dodatni prihod i zarada veći od dodatnog troška, radno vrijeme može biti i 24 sata? Takva politika ne bi imala nikakve financijske, ekonomske, porezne ni druge pozitivne makroekonomske učinke, a bila bi negativna za zdravlje radnika, za stabilnost i razvoj obitelji kao temeljne jedinke društva? Proizvodnja, trgovina i ekonomija nisu svrha same sebi i nisu jedini ciljevi čovjeka. Cilj je čovjeka veći standard, zdraviji i ugodniji život, ravnoteža između poslovnog i privatnog života, više slobodnog vremena za osobne, familijarne i društvene aktivnosti.
Tehnološki napredak je kontinuirano povećavao produktivnost, odnosno, vrijednost proizvodnje po radniku, što je dovelo do smanjenja radnog vremena, uz istodobno povećanje proizvodnje i plaća. Keynes je 1930. godine pisao da će njihovi praunuci raditi tri sata dnevno. Međunarodnom konvencijom iz 1919. prvi je put radni tjedan ograničen na 48 sati, iako se tada masovno radilo i više od 60 sati tjedno. Nakon Drugog svjetskog rata standard je postao petodnevni radni tjedan s maksimalno 40 sati rada, s današnjom tendencijom daljnjeg smanjenja. Prosječno ukupno radno vrijeme palo je s 3000 sati godišnje početkom 1900- ih na 1500 sati godišnje početkom 2000-ih.
Gdje god to proizvodni proces dopušta, radni tjedan postao je standardan: ponedjeljak – petak, osam sati dnevno. Radno vrijeme maloprodaje usklađeno je s radnim vremenom drugih djelatnosti: ponedjeljak – petak u prosjeku od 8 do 20 sati, tj. 12 sati dnevno, tako da radnici iz drugih djelatnosti imaju dovoljno vremena za kupnju. Europski i američki potrošači troše prosječno pola sata dnevno na kupnju. Za kupnje za koje je potrebno više vremena, maloprodaja radi i subotom od 8 do 14 sati. Rad nedjeljom i praznicima ekonomski je potpuno nepotreban. Prema zakonu o radu kod kolonizatora samo se robovima (crncima) i okupiranima dopuštao rad nedjeljom i blagdanima. Nedjelja i blagdani kao neradni dani civilizacijski su doseg.
To je sastavni dio religije, tradicije, kulture, društvenog poretka i osobnog i nacionalnog identiteta. Hrvatska, nakon stjecanja neovisnosti, još uvijek je u potrazi za nacionalnim identitetom: kakva Hrvatska treba biti? Koje su nam vrijednosti zajedničke i što nas to razlikuje od drugih? Što je uopće nacionalni hrvatski identitet? Bez izgrađenog nacionalnog identiteta društvo nije dovoljno homogeno, a politika nema jasan smjer. Hrvatska treba sustavno izgrađivati nacionalni identitet, a ne prepustiti ga slučajnosti. Djeca prave vrijednosti, tradiciju, običaje i mnogo onoga što čini nacionalni identitet dobivaju u najranijoj dobi od roditelja i obitelji. Danas, kroz radni tjedan teško je okupiti obitelj. Uzeti obitelji neradnu nedjelju i blagdane udar je ne samo na obitelj, nego i na nacionalni identitet.
U raspravi o radu trgovina nedjeljom navodi se njihov neravnopravan položaj prema kafićima i restoranima. Osim obitelji, i kafići i restorani prostori su druženja i socijalizacije, jednako kao i kulturne i sportske aktivnosti. Ta druženja čine život ugodnijim, ljudi su zadovoljniji, tolerantniji, društvena kohezija postaje čvršćom i pridonosi izgradnji nacionalnog identiteta. Važnost druženja sve više uviđamo u ovoj koronaizolaciji. Hrvatski ljudi tradicionalno vole svježi kruh i čitati novine nedjeljom ujutro uz kavu, zbog toga bi pekare i novinski kiosci trebali raditi nedjeljom do 10 sati. Ostalo sve zatvoreno. I benzinske pumpe u gradu. Uostalom, poštujući tradiciju i kulturu, i boljševici i komunisti imali su neradnu nedjelju i nisu ponovili pogrešku francuske revolucije. Koliko je god čovjek društveno biće, isto toliko, ako ne i više, čovjek je sastavni dio svemira i prirode. Boravak u prirodi održava i poboljšava mentalno i fizičko zdravlje ljudi, zbog čega je nezdravo i nepotrebno produljenje radnog vremena.
Razvoj tehnologije treba koristiti za skraćivanje radnog vremena i zdraviji život, a ne samo za dizanje profita. Dio rasprave o radu trgovina i njihov je rad u turističkim mjestima u turističkoj sezoni. U mnogim turističkim mjestima nekih zemalja uopće nema trgovina, osim onih koje prodaju opremu i rekvizite za aktivnosti turista. Hrana i piće poslužuju se u restoranima i kafićima jer tako posluženi pridonose najmanje tri puta većem bruto domaćem proizvodu nego da su nabavljeni u trgovini. Uostalom, jedan neradni dan trgovina turistu ništa ne znači. Koketiranje politike s trgovcima o nekoliko radnih nedjelja potpuno je nepotrebno i štetno za hrvatski duhovni, društveni i ekonomski poredak.
Pustite već konačno privatnike na miru, neka sami određuju radno vrijeme u skladu s djelatnošću koju obavljaju. Oni sami najbolje znaju kada je najisplativije. Treba uvesti maksimalan broj sati rada tjedno i minimalan dohodak po satu. Ostalo je na radnicimaa i poslodavcu, odnosno hoće li se netko odlučiti raditi i prekovremeno i po kojoj satnici iii neće. Država se zamara privatnicima a u javnom sektoru je kaos. Doktori i medicinske sestre često rade prekovremeno i nisu plaćeni za to. Onda zbog njihovog umora stradavaju ljudi a državu i ekonomske dušebrižnike brine hoće li neka trgovina raditi nedjeljom. Koja parodija.