Gotovo 36 godina. Toliko bi, uzme li se kao referentnu točku 2019. godina, trebalo da se posvoji 4200 djece, koliko ih je u Hrvatskoj trenutačno bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Prema izvješću Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, preklanjska je godina završila s ukupno 117 posvojenja, od kojih je najviše djece, njih 57, bilo u dobi od jedne do pet godina, a novi je dom našlo tek deset klinaca koji su imali od 11 do 18 godina. Je li takav rasplet događaja uobičajen, pitali smo u ustanovama socijalne skrbi, domovima u kojima se djeca zbrinjavaju.
“Pravno čisti” s 12 godina
Prva adresa bila nam je Nazorova 49, zagrebačka ulica u kojoj povijest smještaja najmlađih počinje još 1882. godine osnivanjem Kraljevskog zemaljskog sirotišta.
– Dječji dom Zagreb sjedište ima upravo u Nazorovoj, a čine ga još tri podružnice te deset stambenih jedinica u kojima zbrinjavamo stariju djecu i mlade. Sama Nazorova, na koju se najčešće i odnosi tema posvajanja, dom je za djecu u dobi od nula do sedam godina – objašnjava nam dr. Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica doma. Koliko je djece trenutačno ondje, pitamo je.
– Osamdeset, što je za dvadesetak više od našeg kapaciteta. Određen je sukladno pravilniku Ministarstva socijalne politike prema skupinama i broju zaposlenih. Na smještaju i boravku, prema tim parametrima, kod nas bi trebalo biti najviše šezdeset djece – govori nam dr. Ćurković Kelava. Zašto onda nije tako?
– Uglavnom zbog povećanog pritiska centara za hitan smještaj djece. Tendencija povećanog broja izdvajanja djece iz obitelji pojavila se nakon slučaja na Pagu, a intenzivirala se nakon nedavnog tragičnog slučaja s djevojčicom. U posljednje dvije godine imamo tri do četiri puta više zahtjeva za smještaj od centara za socijalnu skrb od uobičajenog – kaže nam ravnateljica Nazorove pa dodaje kako je centrima veoma teško pronaći smještaj za svu djecu izdvojenu iz obitelji budući da je veliki dio domova deinstitucionalizacijom smanjio kapacitete, a udomiteljska mreža, kao alternativna skrb, nije se dovoljno razvila. Naprotiv, ističe, broj udomitelja pada. Što se može napraviti, pitamo. Kako povećati taj broj udomitelja, kojih je 2019. registrirano bilo tek 1400?
– Moraju se dogoditi bitne promjene u sustavu, veća materijalna i stručna ulaganja u socijalnu skrb. Uvjeti Zakona o udomiteljstvu moraju biti bolji za udomitelje kako bi se, prije svega, mlađi ljudi odlučili na udomljavanje djece. Kad bi udomitelji imali sveobuhvatniju stručnu i veću materijalnu podršku, više bi bilo i zainteresiranih – objašnjava nam dr. Jasna Ćurković Kelava, koju pitamo i misli li, pod materijalnim uvjetima, da naknada udomiteljima mora biti veća od pet kuna po satu, koliko ona sada iznosi.
– Skrb o djeci, vrlo često traumatiziranoj, u udomiteljskim obiteljima zahtjevan je i težak posao, i fizički i emocionalno. Stoga ni udomiteljski angažman ne bi trebao biti toliko podcijenjen u naknadi u odnosu na zaposlene u institucijama. Udomitelji brinu o djeci sve dane u godini, 24 sata, bez slobodnih dana i godišnjih odmora. U interesu je sustava, a pogotovo djece, da najmlađi odrastaju u toplom obiteljskom okruženju udomitelja ili posvojitelja umjesto u institucijama kad već nisu mogli biti s vlastitom obitelji – kaže ravnateljica Nazorove, a mi pitamo za tamošnju desetogodišnju statistiku posvojenja.
Potrudila se dr. Kelava, pa nam prostire podatke od 2011. do 2020. godine. U tom je razdoblju iz njena doma posvojeno 108 djece. Godišnje, 10 do 11. Premalo, pogotovo uzme li se u obzir da je u prethodnom desetljeću iz Nazorove posvajano 30-ak djece godišnje.
– Mnogo je više roditelja koji potpuno zanemaruju skrb o djeci, ali nedovoljno se pokreću postupci za oduzimanje prava na roditeljsku skrb. Kad se proces i pokrene od centra za socijalnu skrb, na sudu on nerijetko traje godinama – objašnjava ravnateljica otkrivajući da je prosječna duljina boravka djeteta u Nazorovoj između 12 i 15 mjeseci. Dugotrajnost postupaka za oduzimanje skrbi često rezultira i time, dodaje, da djeca “pravno čista” za posvojenje budu tek s 12, 13, 15 godina.
– Dogodi se tada da klinci koji su u udomiteljskim obiteljima ili domu ne žele mijenjati okruženje, a i posvajatelji rijetko žele stariju djecu. U podružnicama trenutačno imamo desetak djece starije od 12 godina, neki imaju i 17 te 18, raspoloživi su za posvojenje i godinama su kod nas, ali centar za njih ne može naći posvojitelje. Takva djeca zbog dugotrajnosti raznih procesa jednostavno postanu djeca sustava. Čekaju i gube dragocjeno vrijeme – kaže nam dr. Ćurković Kelava. Više ulaganja u udomiteljsku mrežu, smatra naša sugovornica, riješilo bi dosta problema, a s obzirom na to da nam je kazala kako tek 50 posto djece u Nazorovoj ima redovan kontakt s roditeljima, pitamo je i je li zaista biološka obitelj najbolje rješenje za dijete.
– Ta je tvrdnja, u našim brojnim slučajevima, besmislena i netočna. Najbolja obitelj jest ona koja o djetetu brine, koja ga voli i pruža mu sve uvjete za normalan rast i razvoj, mirno i sigurno okruženje – kaže dr. Jasna Ćurković Kelava.
Žurne mjere izdvajanja
A slaže se s njom i Miranda Glavaš-Kul, ravnateljica Centra za pružanje usluga u zajednici Klasje Osijek, u kojem je godišnja statistika posvojene djece još poraznija no u Zagrebu. Dvoje ili troje godišnje ode ih s dvije adrese Klasja u Osijeku, a sam je Centar u procesu transformacije, kako bi se, u skladu sa strategijom na razini RH, smanjivao broj “stanara” u dječjim domovima, a rastao broj djece zbrinute u udomiteljskim obiteljima. U tu svrhu pojačali su uslugu savjetovanja i pomaganja te zaposlili dva mobilna tima, a čine ih psiholozi i socijalni radnici. Oni obilaze i prate udomiteljske obitelji, ali i biološke, kako bi im pružili psihosocijalnu podršku. Smanjen je kapacitet smještaja, a pritisak je velik jer jedina su državna ustanova koja zbrinjava djecu od rođenja do treće godine života od Iloka pa sve do Zagreba.
– U porastu su žurne mjere izdvajanja, što nije čudo s obzirom na toliki pritisak na sustav socijalne skrbi u posljednje vrijeme. Jako je teško procijeniti stanje u obitelji. Kada nam dolaze gosti u kuću, obrišemo prašinu, ispečemo kolač, pa isto tako, kad znate da će vam socijalni radnik dolaziti u nadzor, naravno da će obitelji paziti i neće uvijek reći sve što se događa. Pravu istinu znaju susjedi, rodbina, možda vrtić i škola – govori ravnateljica Glavaš-Kul, dok nam predstojnica podružnice u kojoj su smještena najmlađa djeca Marija Ozdanovac otkriva kako je u posljednje vrijeme zabilježen i povećan broj zahtjeva centara za socijalnu skrb za smještaj djece.
– Mnogo više tih zahtjeva i odbijamo zbog popunjenosti kapaciteta. Smjesti ih se onda negdje drugdje u Hrvatskoj – kaže Marija Ozdanovac. Koje su rješenje smislili u Vladi predstavili su ministar socijalne politike Josip Aladrović te ministar uprave Ivan Malenica. Više o Akcijskom planu unaprjeđenja sustava socijalne skrbi pročitajte ovdje.
VIDEO: Resorno Ministarstvo o nalazu Komore socijalnih radnika
Naravno kad se pozitivnije priča o udomiteljstvu pasa i mačaka.