I na trećem mjestu, treba reći što je „ono nešto“ kao karakteristiku čovjeka Tuđmana kipar Kovačić pronašao i, portretirajući ga, prenio u svoje kipove toga čovjeka, čineći ono što je pronašao i temeljnom karakteristikom svoga djela, svoje dvojice „Tuđmana“, škabrnjskog i zagrebačkog. Nisu ovo ni prvi ni posljednji Tuđmanovi kipovi, ali koliko ih je god i koliko ih god bude, Kovačićevi će među njima po „onom nečem“, modelovu i kiparevu, biti prepoznatljivi.
Svi koji smo se dulje vrijeme nalazili u Tuđmanovoj blizini i imali priliku promatrati mu ponašanje iz dana u dan – pretpostavljam i oni koji tu priliku nisu imali, ali su se trudili da ga nepristrano, izdaljega, promatraju kad se u javnosti pojavljivao – mogli su zapaziti da je Tuđman prije odluke bio jedan, a nakon odluke drugi čovjek. Prije odluke – a mislim na krupne povijesne odluke, kakvih je mnogo bilo, kakvih se svi sjećamo i ne moramo ih imenovati – bio je oprezan, nervozan, ljubopitljiv, netrpeljiv, veliki cjepidlaka, svaka mu se sitnica činila presudno važnom; bio je otvoren za tuđe mišljenje, tražio ga je, ali je bio kritičan prema svakom mišljenju, i kad ga je odbijao usvojiti i kad bi dvojio oko njega i kad bi ga usvojio – pa s njim, ako ga u dušu nisi poznavao, ako nisi znao da je u stvari, na kraju, koncilijantan čovjek, u tim trenucima nije bilo lako. Nakon što bi odluku donio, što je i govorom tijela davao na znanje, postajao je optimistični animator koji nije mario kakvo je tko mišljenje imao prije nego što je odluka donesena i prije nego što se pristupilo njenu ostvarenju – samo neka se pristupi poslu i prihvati svojski toga posla.
Simbol puta u slobodu
Prema mom osjećanju i sudu – dopuštam da bi to dijelom mogao biti i plod vlastitog doživljaja Tuđmana – Kuzma je u tom trenutku locirao model. Kiparskim je jezikom, obličjem, nagnućem prema naprijed, pogledom u smjeru kretanja, desnom rukom na srcu, lijevom u zamahu, stvorio simboličan kip – koliko figurativan, toliko i apstraktan. A iz tog se kiparskog jezika može čitati da simbol znači put u slobodu, radost što na taj put krećemo, nadu u uspjeh, vjeru u sebe i svoju snagu, krilat let duha u visine i još ponešto i još mnogo toga. Svega onoga što su ljudi u Tuđmanovoj blizini u trenutku odluka u njemu mogli vidjeti. I svega onoga što je hrvatski puk, koji mu diže spomenik, od njega očekivao i dočekao.
Likovnom jeziku, koji se čita u oba kipa, u slučaju zagrebačkog, kipar je, kao dopunu prenesenu značenju, dodao nešto malo od onoga što je Tuđman u trenutku animacije nakon odluke hrvatskom puku govorio, pa je kiparovo simboličko značenje i za neuke kiparskom jeziku postalo dostupno i jasno. Dok kip gleda, može čitati:
Što se svijet više globalizira i integrira, to se više nacionalno individualizira.
Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske.
Nisu nam za sva zla samo drugi krivi. Niti će nam u bilo kakvim okolnostima samo drugi krojiti sudbinu.
Sve to što je Tuđman rekao, a kipar dao zapisati u kamen, potječe iz starozavjetnih i evanđeoskih poruka, da moć ljudske zajednice, bilo koje, pa i nacionalne, kao što je hrvatski i svaki drugi narod, ne leži ni u brojnosti ni u veličini zemljišta koje je zaposjela, nego u snazi duha i čvrstini zajedništva. U njenu duhu i osjećaju zajedništva, ako je ne krasi brojnost i prostornost, iznad svega ostaloga.
Svemu rečenomu na prvom, drugom i trećem mjestu, da spomenik postane simbol, pridonosi i mjesto na kojemu je podignut i položaj u koji ga je kipar na tom mjestu postavio. Obrnimo redoslijed i prvo recimo kakav mu je položaj kipar odabrao, kad je – a dogodilo se to tek kad je pobijedio na natječaju i kip započeo modelirati – doznao gdje će postolje tom kipu biti postavljeno. Potom ću, kad kipar o tom svoje kaže, o potrazi i nalaženju mjesta za spomenik, reći ono što svi znaju i ono što sam, slučajno, sam doznao.
Na pitanje Andrije Tunjića zašto je kip postavio u položaj u kakav ga je postavio, Kovačić odgovara: “Razlozi takve orijentacije su i prostorni, i likovni, i simbolični. Zaključio sam, doživio i odlučio da se kip okrene prema gradu jer prostor na kojemu se nalazi sada poprima funkciju svojevrsnog trga i predstavlja svečani ulaz u grad, a s druge strane, okrenutost gradu je i simbolična u smislu da je predsjednik okrenut prema građanima, Hrvatskoj i da je s nama.”
Bio i ostao hrvatski partizan
To je bio razlog da kip stoji kako stoji, a ne stoji kako stoji – kako su graktali da stoji, kad je postavljan, oni koji su protivnici bilo gdje, bilo kada i bilo kakva spomenika Tuđmanu – da bi Holjevcu okrenuo leđa, tobože, simbolizirajući time odricanje od partizana u sebi i drugima. Nikada se Tuđman, što je Kuzma Kovačić dobro znao kao i svi oni koji su Tuđmana slijedili, nije odricao hrvatskog partizana u sebi ni u drugima, on je bio i ostao ponosni sudionik i poklonik partizanske borbe protiv stranog zavojevača, poosobljena u dvije zemlje koje su tijekom povijesti imale pretenzija da zauzmu hrvatski nacionalni teritorij, a tog su trenutka tu pretenziju provodile pod vodstvom bezobzirnog fašističkog i nacističkog režima.
Tuđman je imao otklon prema komunizmu, u sebi i u drugima, koji je zloupotrijebio antifašističku borbu i pod plaštem uvođenja socijalizma ukinuo demokraciju, a pod plaštem federalnog jugoslavenstva i teorije o izumiranju nacija uspostavio ponovno hegemonizam najbrojnije i najmilitantnije nacije. Tuđman je cijenio hrvatstvo hrvatskih partizana – koje će Hebrang, vođa partizanske borbe u Hrvatskoj, platiti glavom – ali je prezirao komunističku gubu koja će to partizanstvo obuzeti, a njegovo hrvatstvo prodati za ugodnu stolicu i zdjelu leće, uključujući se svesrdno u proces stvaranja socijalizma i odumiranja nacije – hrvatske, da bi nastala jugoslavenska!
Na samom početku, neposredno iza njegove smrti, kad je lijeva garnitura na vlasti provodila „denacifikaciju“, a HDZ je u opoziciji dijelom prihvaćao kao distanciju od jednog dijela Tuđmanove političke misli i djela i kao oblik preživljavanja u slučaju osude generala na međunarodnom sudu, bilo se daleko miljama i od pomisli da se Tuđmanu dade ulica ili trg u glavnom gradu, ili, ne daj bože, da mu se dade spomenik. Neka njemu dodjeljuje puk ulice i trgove tamo po selima i provincijskim gradovima, lako će se to preimenovati kad se Hrvatska „denacificira“ u cjelini. Pa su, da pokažu što im je cilj i na koji će način to činiti, najnestrpljiviji među njima pokrenuli inicijativu promjene imena ulice Gojka Šuška! Trebalo je to biti upozorenje onima koji u pokrajini podižu spomenike! Neka ih zasad podižu, oni će, kad dobiju pravne poluge u ruke, presude međunarodnog suda, sve to metlom pomesti. A dotad, osim biste u prostorijama HDZ-a, Tuđman spomenik u Zagrebu ne smije imati! Ni trga, ni ulice – također!
Kad je postalo izgledno da generali u Hagu mogu biti i osuđeni, ali da time neće biti osuđena i Tuđmanova politika i djelo u cjelini – da će, kolokvijalno govoreći, osudu generala preživjeti – postalo je jasno i da se neki trg ili neka ulica moraju, zbog interesa mnogih, imenovati Tuđmanovim imenom. Ali, koji trg i koja ulica? Uz konstantan stav onih koji su graktali da Tuđman ne zaslužuje ni trg, ni ulicu ni spomenik, onih koji su se, svi koliko ih je bilo, mogli vidjeti u grupici protestanata kad je Kuzmin zagrebački „Tuđman“ podizan na postolje, među onima koji su bili za to da mu se dodijeli trg i ulica iznijansirale su se dvije struje: jedna koja je tražila da to bude trg ili ulica u samom središtu grada i druga koja je dopuštala da mu se, kad se već mora, dodijeli neki trg na koji dolaze samo oni koji izvode pse na šetnju ili neka ulica na periferiji kojom prometuju samo vozila stanara u okolnim zgradama i kamioni gradske čistoće. U takvim okolnostima pronađen je kompromis i dan mu je trg, koji jest bio i šetalište pasa i prometna zabit, ali uz obećanje gradskih vlasti da će to jednom biti uređen i prometan trg s Tuđmanovim kipom u sredini.
Vuklo se to s uređenjem toga trga i trajalo dok gradom nije planulo oduševljenje oslobađajućom presudom Tuđmanovim generalima. E, onda je raspisan natječaj za gradnju spomenika, a još se nije znalo hoće li biti postavljen na onu ledinu za šetnju kućnih ljubimaca ili negdje drugdje. Predlagali su mnogi gdje bi taj spomenik mogao biti, pa sam, interno, predlagao i ja. Neka bude postavljen nasuprot vratima Akademije, s drugu stranu ulice; bio je akademik, neka ga s nama. Nije u Akademiji bilo sluha za taj prijedlog. Pretpostavljam i stoga što ima akademika, onih ambicioznijih i zainteresiranijih za dugo pamćenje, koji su to mjesto, u mašti, rezervirali za svoj spomenik. Neka, što mari! Svatko sebi samu spomenik podiže! I Tuđman ga je sebi podigao! I, istinu govoreći na metaforičan način, odabrao mjesto gdje će to biti!
Veže me zadana riječ i iskustvo kako, kad im je narav politička, neke istine ne bi valjalo ni ne reći ni do kraja doreći, pa ću upotrijebiti ezopovski jezik i reći kako sam prije nešto više od tri godine doznao gdje će biti postavljen Tuđmanov spomenik. Jednom sam dobrom znancu, koji je tada obnašao visoku dužnost, izrazio bojazan da bi nas neka zbivanja, koja su tada bila u plimi, kad dođu u klimaks, mogla neugodno iznenaditi. On me pozvao da sutradan dođem u njegov ured, tamo će mi razjasniti i pokazati da moja bojazan nema temelja, da smo mi za najteže spremni. Kad sam k njemu došao, kad me razuvjerio i ohrabrio, posegnuo je za mapom, u bijele korice ukoričenom, stavio je na stol između mene i sebe, otvorio i rekao da će mi nešto pokazati. U mapi je bio plan grada Zagreba, složen u obliku harmonike. Rastegnuo je harmoniku od mape i ja sam, od lista do lista na desetak listova, ugledao plan koji, na traci, počinje od Medvedgrada i Oltara domovine, spušta se do Griča sa Saborom i Banskim dvorima na jednom i do Kaptola s Katedralom na drugom rubu i nastavlja se spuštati preko središnjeg gradskog trga s Jelačićevim spomenikom i preko Zrinjevca do Kolodvora sa spomenicima Strossmayeru i Tomislavu, da bi prešao željezničku prugu i nastavio s prikazom onoga što za tim slijedi. Bogzna koliko sam puta, mišlju, pješke i vozilom prešao preko spomenutih lokaliteta, a sad mi se, iz mape, prvi put ukazalo da je to aleja hrvatskih nacionalnih spomenika.
Ne bilo uroka...
Tada je dobri znanac na visokom položaju zaustavio prst na famoznoj piramidi i rekao mi u tom trenutku teško i zamislivu, gotovu stvar: „Ovdje će biti Tuđmanov spomenik!“ Iznenađen sam rekao: „Mašala!“ Znančevi su preci, kao i moji, stoljećima živjeli pod turskom vlašću, znao je smisao onoga što sam iznenađen rekao – a rečeno je: ne bilo uroka koji bi to onemogućio, ostvarilo se uz Božju pomoć – složio je plan u obliku harmonike, zatvorio korice mape, stavio dlan na nju i rekao: „Hoće!“
I, eto, ostvarilo se, Višnjem hvala!
S obzirom na to saznanje, vjerujući da je mjesto saznanja i mjesto inicijative podizanja spomenika tamo gdje je podignut, i s obzirom na dobro poznatu činjenicu da bez volje birača političari ne poduzimaju tako krupne poduhvate – uza sve poštovanje prema gradonačelniku Milanu Bandiću što je hrabro ispunio želju onih koji su ga za gradonačelnika birali – mogao bih zaključiti da je i „Tuđman“ Kuzme Kovačića na vratima Zagreba, kao i stotine drugih Tuđmanovih spomenika podignutih u svim kutcima zemlje, tu podignut i tu smješten kao izraz zahvalnosti hrvatskog puka svom vođi i svom vojskovođi.
napravite franceka iz bijelog bračkog kamena u maršalskoj uniformi,....???