Zagreb je dobio spomenik Franji Tuđmanu, utemeljitelju moderne, samostalne Republike Hrvatske. Otkrivanje spomenika nije prošlo bez kontroverze jer je za mnoge Tuđman bio kontroverzna ličnost – antifašist kad je bilo najvažnije, politički disident kad je to bilo vrlo opasno, prvi demokratski izabrani predsjednik kad je to značilo biti meta jugoslavenskih MiG-ova i vrhovni zapovjednik vojske koja je Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu oslobodila od srpske okupacije.
Dobar dio života “kontroverzni” je Tuđman nosio glavu u torbi. Možda će upravo tako, s glavom u torbi, biti prikazan u nekoj od sljedećih manifestacija kiparske ingenioznosti. Svakako bi i tako prekrivena lica više sličio sebi nego na većini dosad podignutih spomenika.
Vjerojatno se pitate kako je moguće da cijenjena kiparska imena ne mogu Tuđmana prikazati onakvim kakvim ga većina ljudi pamti. Odgovor je vrlo jednostavan.
Motiv nastanka tih spomenika nije iskazivanje poštovanja ili divljenja čovjeku koji će ostati upamćen kao jedan od najvećih Hrvata u povijesti, nego samopromocija umjetnika i ubiranje proračunskog novca na želji političara da uberu pokoji politički bod. Svi tu nešto beru, samo su porezni obveznici koji sve to financiraju u neobranom grožđu.
O ukusima se ne raspravlja, kaže stara latinska izreka. Nekome su draži ovakvi, a nekome onakvi spomenici, kao što je nekome draži komunistički diktator od demokratski izabranog predsjednika. No zanimljivo je da ovog prvog u pravilu favoriziraju ljudi kojima su puna usta pluralizma, uključivosti i ljudskih prava. Ničega od toga nije bilo ni u tragovima dok je Ljubičica Bijela vedrila i oblačila nad današnjom Hrvatskom u sastavu komunističke Jugoslavije.
No ljudskopravaši će svejedno skočiti u obranu njegova trga u Zagrebu jer, kako kažu, ne smijemo gledati samo negativno. Tito je prije svega bio antifašist, reći će, i zato zaslužuje trg u glavnom gradu Hrvatske. Tuđmanu, s druge strane, traže crno pod noktom i na njegovu se ostavštinu primjenjuje sasvim suprotna logika. Ili možda ipak ne? Možda ljudskopravaši doista i Tita i Tuđmana ocjenjuju po jednakom principu, vrednujući prvenstveno njihova kapitalna djela.
Ovaj prvi predvodio je proces stvaranja komunističke Jugoslavije, a ovaj drugi samostalne i demokratske Hrvatske. Ljudskopravaši koji smatraju da Josip Broz Tito u Zagrebu zaslužuje trg, a Franjo Tuđman ne zaslužuje ni spomenik, više vole državu koja je na sve moguće načine kršila ljudska prava od države kojoj je zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda upisana u Ustav.
O ukusima se možda ne raspravlja, ali bi se o tome koliko ti ljudi doista štite ljudska prava, a koliko podvaljuju jednu ideologiju, itekako trebalo raspravljati.
Život i djelovanje naših poznatih ljudskopravaša govore sve što o dvjema državama i dvama državnicima treba znati. Svi su oni siti i debeli preživjeli Tuđmanovu vladavinu i nikome, hvala dragom Bogu, dlaka s glave nije pala. Dapače, mnogima su to bile zlatne godine jer su iz inozemstva dobivali izdašne donacije za doprinos u promjeni vlasti koja se naposljetku i dogodila 2000.
Nisu tretirani kao strani agenti niti su kažnjavani za rušenje legalne vlasti. S druge strane, kritičari režima u Titovoj Jugoslaviji u pravilu su bili zatvarani i maltretirani, a neke ni stotine kilometara udaljenosti od carstva Ljubičice Bijele nisu spasile od likvidacije. To je povijesna istina koju nikakva relativizacija ne može promijeniti.
Zagrebački spomenik neznanom junaku u kojemu neki vide Franju Tuđmana potpuno je nevažan za ostavštinu prvog predsjednika. On je prvenstveno važan živima koji se o tu ostavštinu pokušavaju ogrebati i tako prikriti vlastite nedostatke i kupiti pokoji glas. Ispražnjeni od svakog sadržaja, u istoj rečenici s Tuđmanom mogu završiti samo ako mu otkriju spomenik. Pa makar i onaj u kojemu sin ne prepoznaje vlastita oca.
S druge strane, svi koji iskreno žele sačuvati uspomenu na prvog predsjednika i njegovo političko nasljeđe, moraju biti svjesni toga da je najvrjedniji Tuđmanom spomenik – živi spomenik – slobodna i demokratska Hrvatska. Po njezinom će uspjehu povijest vrednovati njega. U toj su Hrvatskoj ljudi bili i ostali slobodni prosvjedovati i ne slagati se s mišljenjem većine.
Ustajanjem u obranu tog njihovog prava čini se više za ostavštinu prvog predsjednika nego glancanjem spomenika i zagovaranjem metoda iz Titove Jugoslavije. Isto tako, konzumiranjem prava na slobodu govora Tuđmanovi kritičari nesvjesno mu priznaju veličinu koju Tito nije imao. Tako se i oni uključuju u izgradnju ovog našeg živog spomenika Tuđmanu koji će, budemo li pametni i marljivi, jednog dana narasti do neba.
Na otvorenoj tratini uz šestotračnu prometnicu iz trave će isklijati spomenička figura bivšem hr predsjedniku i koja ovih dana pobuđuje masovno medijsko izrugivanje. Ne sliči na Tuđmana, nego na Pavla Kalinića i kao da su ga namazali katranom i perjem, a izgleda kao da ima doktorsku kutu. Spomenik je grozan, odrpan, po ničemu sličan i još jedan prišt spomeničke kvaziplastike. Novi spomenik Tuđmanu,otužni je nusprodukt i prava slika nazadnjačkog smjera hrvatskog društva. Zagreb i Hrvatska, ukratko, dobit će točno onakvog Tuđmana kakvog Zg i Hr danas zaslužuje. U taj je kip doista je u potpunosti “utkana duša” jednog frustriranog, promašenog i na stranputicu zabasalog društva.