Predsjednik RH Franjo Tuđman umro je u prosincu 1999., a 2000. godine na vlast je došla politička garnitura koja je ulagala goleme napore da obezvrijedi i poništi učinke njegove politike. Novi je predsjednik RH Stjepan Mesić otvorio arhive Ureda predsjednika Republike i izvještajnih službi te su deseci tisuća pomno odabranih stranica bez deklasifikacije završili u rukama tužiteljstva Haaškoga suda.
Mesić je istovremeno programirano puštao u javnost dokumente svojega prethodnika kako bi ‘senzibilizirao’ javnost da prihvati političku i haašku osudu predsjednika Tuđmana. Desetak su godina i detuđmanizatori u hrvatskoj javnosti i haaško tužiteljstvo optužbama protiv hrvatskih generala pokušavali osuditi politiku predsjednika Tuđmana na osnovi neodrživih konstrukcija koje su građene i na manipulaciji dokumentima iz arhiva i na izdvajanju pojedinih rečenica iz tih dokumenata.”
Polazišta Tuđmanove strategije
Ovim riječima uvodi čitatelja u svoju novu knjigu prof. dr. Miroslav Tuđman, stariji sin Franje Tuđmana, koji je u Hrvatskom državnom arhivu istraživao predsjednikovu korespondenciju koju je devedesetih godina vodio sa stranim državnicima i političarima, a iz koje je za novu knjigu izdvojio dio koji se odnosi na prepiske o uređenju Bosne i Hercegovine. Stoga je i knjiga dobila naziv “Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije”, jer se i najveći dio dokumenata i pisama odnosi na kontakte sa zapadnim političarima i institucijama.
Zašto se odlučio baš na dokumente koji se odnose na BiH, evo kako je to objasnio:“U projugoslavenskim i srpskim medijima slika je drukčija: za razbijanje Jugoslavije optužuje se Hrvatsku i Sloveniju. Po istom obrascu, iako su okolnosti bile drukčije, ‘čuvari’ BiH za ‘podjelu’ BiH optužuju Hrvate i Hrvatsku zato što su tražili da se BiH demokratizira, tj. uredi kao federacija. Strategiju hrvatske politike koja je dovela do međunarodnog priznanja RH i koja je vođena prema BiH najvećim je dijelom oblikovao dr. Franjo Tuđman. Osnovna su polazišta te strategije:a) svijet je u procesu svestranih međunarodnih i regionalnih integracija, ali se istodobno nacionalno sve više individualizira; multinacionalne se države raspadaju, a (mali) narodi ostvaruju svoju suverenost u vlastitoj državi i članstvom u međunarodnim organizacijama; temeljni ideali te strategije su nacionalna sloboda, samostalnost, suverena država i međunarodno priznanje;b) višenacionalne države koje su uređene kao unitarne zajednice, tj. na hegemoniji jednog naroda, mogu opstati samo silom i nisu demokratske jer svi konstitutivni narodi ne mogu ostvariti svoju nacionalnu slobodu ni interese;c) BiH kao demokratska država može se urediti samo na načelima konstitutivnosti i teritorijalnosti triju naroda, tj. kao federacija triju entiteta – bez obzira na to kako se oni zvali (kantoni, provincije, unija triju republika);d) zahtjev Muslimana/Bošnjaka za nemijenjanjem unitarnog ustavnog uređenja BiH protivan je nacionalnim interesima Hrvata u BiH, tj. jer je status quo neprihvatljiv – status kakav su Hrvati imali u bivšoj Jugoslaviji; teritorijalna osvajanja Srba, kako u RH tako i u BiH, su neprihvatljiva i ako se ne mogu riješiti politički riješit će se vojno;e) nijedno ustavno uređenje BiH ne može se nametnuti silom, jer povijest upućuje na to da sve što je građeno na sili prije ili kasnije propada; kako nema dogovora Bošnjaka, Hrvata i Srba o ustavnom uređenju BiH (vanjskim i unutarnjim granicama), to će konačnu odluku donijeti međunarodna zajednica, a Hrvati mogu samo voditi računa o svojim pregovaračkim pozicijama
.”Kao jedan od najvećih krimena Franji Tuđmanu pripisana je njegova politika prema BiH, koja se često naziva agresorskom, pa i zločinačkom, ili najblaže rečeno podvojenom. A da je neznanje veliko, i da nedostaju mnoge prave informacije, i da je često stav splet predrasuda, stereotipa, dezinformacija, najbolje je posvjedočio današnji šef države Ivo Josipović koji je ispričavao u BiH za politiku prema susjednoj zemlji u prijašnjem razdoblju. Kad bi on sad pročitao sve ove dokumente, onda bi njemu i drugima sličnima trebalo postati jasno da se nema tko iz Zagreba za što ispričavati Sarajevu, osim što se netko treba ispričati za politiku kakvu je prema Hrvatima u BiH vodio Mesić.
Kakvo je bilo stajalište hrvatske politike? Miroslav Tuđman ga precizira kao dosljedno: “Ako je Jugoslavija mogla opstati samo kao konfederativni savez, BiH može postojati samo kao zajednica triju konstitutivnih naroda pod nadzorom UN-a”. S druge strane, M. Tuđman upozorava da je stajalište Alije Izetbegovića i bošnjačkoga vodstva bilo suprotno te nastavlja: “Oni su ocijenili da konfederalno uređenje vodi podjeli Bosne i Hercegovine jer da konfederacija znači tri države, a tada će se Srbi željeti pridružiti Srbiji, a Hrvati Hrvatskoj. Zato je bošnjačko vodstvo svaki zagovor o (kon)federalnom uređenju BiH politički tumačilo, a medijski napadalo kao namjeru podjele BiH. Iz dokumenata što ih ovdje objavljujemo može se razabrati da je hrvatska službena politika prema BiH dosljedno vođena sa strateškim ciljem da Hrvati u BiH budu konstitutivni narod te da BiH bude uređena kao (kon)federacija triju naroda. Iz objavljenih dokumentima može se samo zaključiti da politika predsjednika Tuđmana nikada nije prekoračila granicu pozitivnog političkog i diplomatskog ponašanja u zastupanju hrvatskih strateških interesa, te da su medijske dezinformacije i političke fikcije da je hrvatska agresor u Bosni i Hercegovini, da je bila umiješana u međunarodni sukob kako bi pripojila dio BiH te stvorila ‘Veliku Hrvatsku’ rekonstrukcijom Banovine Hrvatske.”
I zatim imamo niz činjenica koje su i te kako dokumentirane. Pa tako stoji da Hrvatska ne samo da je prva priznala BiH nego se i založila da Hrvati u BiH izađu na referendum za samostalnu i suverenu BiH. U svim svojim izjavama i sudjelovanjima u pripremi ili potpori međunarodnim mirovnim planovima Hrvatska se zalagala za cjelovitu i suverenu BiH. Osim toga, u svim je kriznim situacijama, naglašava M. Tuđman, inicijativa bila na hrvatskoj strani, pogotovo kada je riječ o muslimansko-hrvatskom sukobu, da se ti sukobi prekinu.Zanimljiva je pojedinost da je predsjednik Franjo Tuđman prekinuo i službeni posjet Kini kako bi utjecao na prekid sukoba u središnjoj Bosni. On je 9. lipnja 1993. “uputio najoštriji prosvjed predsjedniku Predsjedništva BiH Aliji Izetbegoviću zbog brutalne agresije Armije BiH na hrvatsko pučanstvo u središnjoj Bosni”.
Kako god, Hrvatskoj je vojna suradnja s muslimanskom stranom odgovarala zbog jačanja obrane od agresije i mogućeg saveznika u oslobađanju okupiranih područja. No M. Tuđman napominje: “Politička implikacija vojnih sporazuma prihvatljiva Hrvatima bila je politički neprihvatljiva muslimanskoj strani jer je bila u suprotnosti s muslimanskim viđenjem građanske, tj. ‘jedinstvene’ BiH. Zato će prihvaćanje tih sporazuma od muslimanske strane povjesničari vjerojatno ocijeniti kao ‘dvoličnu politiku’ Alije Izetbegovića. Međutim, Izetbegović će opravdavati njihovo potpisivanje taktičkim razlozima i strahom da ne bi ostao bez logističke, humanitarne i socijalne pomoći od RH.” I o tome govore dokumenti.
Dvolična Izetbegovićeva politika
Evo jedan primjer za ilustraciju poštivanja hrvatsko-muslimanskih vojnih i mirovnih sporazuma. Nakon potpisivanja Vance-Owenova mirovnog plana ministar obrane Republike BiH Božo Rajić izdao je sljedeću zapovijed:“1. Sve postrojbe HVO-a koje se nalaze u prostorima provincija broj 1, 5 i 9, koje su Ženevskim dogovorom proglašene muslimanskim provincijama, podčinjavaju se Glavnom stožeru Armije BiH.2. Sve postrojbe Armije BiH, koje se nalaze na prostorima provincija broj 3, 8 i 10, koje su Ženevskim dogovorima proglašene hrvatskima, podčinjavaju se Glavnom stožeru HVO-a.No Predsjedništvo RBiH 19. siječnja 1993. poništava tu zapovijed o realizaciji uzajamnog podčinjavanja postrojbi ABiH i HVO-a. Obrazloženje je krajnje cinično: “Ministar obrane RBiH nije potpisao svečanu izjavu – zakletvu pa pravno nije imao ovlaštenje za izdavanje zapovijedi”.
U knjizi je niz Izetbegovićevih pisama Tuđmanu. Iz svih njih se pokazuje Izetbegovićevo lutanje, ali i činjenica da BiH i muslimansko stanovništvo ne mogu bez Hrvatske. No ta je politika najčešće bila dvolična, jedna na papiru, a druga u stvarnosti, na terenu. Što Izetbegović piše Tuđmanu? Upozorava ga, primjerice u lipnju 1993., da se loše piše i hrvatskom i muslimanskom narodu. “Napadači trljaju ruke! Umjesto sukoba treba nam savezništvo...” Zahvaljuje puno puta na pomoći pruženoj iz Hrvatske, šalje Harisa Silajdžića u Zagreb... No najveći prijepor bio je oko proglašenja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, što je on nazvao ilegalnim i jednostranim činom. O tome više u nastavku...
Da je Izetbegović bio dvoličan u to nema nikakove sumnje. U jednu ruku se Hrvatima pretvarao prijateljem jer mu je trebala hrvatska pomoć, a u drugu ruku se dogovorio s Miloševićem o podjeli BiH.