U suvremenom ekonomskoj povijesti nema jednostavnog i jedinstvenog odgovora na to što točno treba učiniti da bi se osigurao dugogodišnji visoki gospodarski rast. Ne možemo se, primjerice, okrenuti primjerima Margaret Thatcher ili Billa Clintona te ovisno o političkim preferencijama primijeniti veći dio njihovih ekonomskih recepata.
Isto tako, ne možemo jednostavno pogledati u smjeru ekstremno uspješnih u gospodarskom rastu, prema zemljama kao što su \"azijski tigrovi\", koje su uspijevali održavati godišnje stope gospodarskog rasta na razini između 5 i 10 posto više, i to više desetljeća. Međutim, od svake možemo naučiti ponešto što možemo iskoristiti; o važnosti državnih institucija, o značenju pravne sigurnosti, a posebno sigurnosti vlasništva, o bitnosti radne etike kao i štednih navika, o dragocjenosti antikorupcijske atmosfere te ponajprije o smislu za brzo i odlučno provođenje sasvim pragmatičnih, pojedinoj zemlji primjerenih reformskih poteza. Nažalost, mi imamo vlast koja sve spomenute sastavnice dokazano ekonomski uspješnih društava razumije samo na deklarativnoj razini.
Za početak, o hrabrosti i odlučnosti mogli bismo učiti čitajući čak životopise komunista. Što mislite, koliko bi napravio Deng Xiaoping da je trošio vrijeme na koalicijske obračune, u kojima je pravi uzrok obračuna široj javnosti pažljivo skriven, umjesto na reforme? A Deng Xiaoping bio je čovjek koji se više puta vraćao da probudi Kinu iz gospodarskog mrtvila velikim potezima. Nije ga slomilo čak ni to što mu je sin ostao invalid kad su ga crvene horde Mao Ce-tunga bacile kroz prozor. Deng Xiaoping je mijenjao, mijenjao i mijenjao... U smjeru tržišta, brzo i odlučno. Mislite da je u Hrvatskoj privatizacija bila nešto veliko?
Pokušajte zamisliti privatizaciju 81 posto federalnih kineskih tvrtki te većine gradskih i seoskih tvrtki. Pokušajte zamisliti preobražaj industrijskog parka Kine sa srednjovjekovnim uvjetima rada u suvremenu ekonomiju s enormnom stopom rasta i još većom akumulacijom deviznih rezervi. Mislite da bi to mogli inicirati hiroviti Milanović ili kolega s drugog brda, naš uglađeni i usporeni predsjednik? Xiaoping i njegov nasljednik Jiang Zemin bili su veliki ljudi. I to ne zato što su vodili golemu zemlju, nego zato što su činili, radili, stvarali nešto novo i drukčije. Griješili su (strašne posljedice za okoliš i neviđena korupucija), ali su, sve u svemu, unaprijedili svoju zemlju. To se Milanoviću i Josipoviću neće dogoditi. Okrenimo se nekoj maloj zemlji, sićušnom Singapuru. Misli li itko da bi bez pomalo neobičnog meritokrata Lee Kuan Yewa danas tu zemlju neki nazivali Singapur Inc.?
Taj za naše pojmove egzotični politički lider, kojega je Bill Clinton svojedobno jedva uspio namoliti da američkog državljanina koji je šarao sprejem po automobilima kazni s četiri, a ne sa šest udaraca šibom, osigurao je u svojoj zemlji izgradnju neviđene korporacijske kulture kao stila političkog upravljanja. Osigurao je enormne plaće javnim dužnosnicima, i po 550.000 dolara godišnje, ali i proslavio Singapur praktičnom odsutnošću bilo kakve korupcije. Vođa Stranke narodnog pokreta stvorio je vrhunske i pomalo neobične institucije koje su težile višoj konkurentnosti, izgradio je čak i sindikate koji prvo razmišljaju o povećanju produktivnosti, a onda o zahtjevima za više plaće. Singapur, zemlja bez pravih resursa, danas je primjer robusnog rasta i simbol industrijske izvrsnosti.
Može li nas naš premijer odvesti u tom smjeru dok se bavi prodajom egalitarne demagogije o niskim plaćama za direktore javnih tvrtki? Može li možda našem premijeru pomoći kolega predsjednik s drugog brda tako što će pročitati koju knjigu o uspješnom Japanu koji je od sredine pedesetih gradila skupina dobro obrazovanih, vrijednih, odlučnih i međusobno povezanih državnih činovnika koji su svi živjeli na nekoliko tisuća četvornih kilometara Tokija? Teško, čini se da je kod nas pobijedila atmosfera populizma i guranja glave u pijesak. Nešto se počelo najavljivati da bi predsjednik mogao dati neki znak upozorenja. Čekalo se danima. A onda su se začule fanfare: raaatatata taaaaaaa tata! I na predsjednikovu brdu obavljen je javni dramolet koji baš nikome neće pomoći. Tužna priča o nezaštićenim dužnicima neće spasiti Hrvatsku, pogotovo ne ako zadire u tržište.
OK, ljudima je teško, ali sve te mjere potpore netko će na kraju morati platiti. Nitko se i dalje neće brinuti o tome što i kako ponuditi na tržištu međunarodne konkurencije. Glavni pijetao Kukuriku koalicije neće nikad shvatiti da je poanta u proizvodnji jaja (ekonomiji), a ne u kukurikanju. A na drugom brdu jednostavno će se praviti zabrinuti i da su možda i čuli priču o jajima, ali iz nekog razloga nisu zainteresirani sa svog brda zvoniti na uzbunu.
