Jedan obiteljski odlazak u utočište za pse na Žarkovici iznad Dubrovnika bio je dovoljan da osmogodišnji Antonio Beloč pronađe svog novog prijatelja.
Među četveronožnim stanovnicima skloništa Antonijev se pogled tog dana zaustavio na psu u boksu s desne strane ulaza u sklonište. Približio mu se, priča njegova mama Zorana, ali vrlo brzo vratio se do nje.
– Imao je čudan izraz lica, gotovo je plakao. Pitao me zašto taj pas nema jednu nogu – prisjeća se. Kaže kako ni sama do tada nije vidjela psa bez noge, iako to nije prvi put da je s djecom bila na Žarkovici. Antonio, njegova petogodišnja sestra Andrea i dvogodišnji Roko i prije su dolazili i igrali se sa psima. Volonteri koji su tog dana bili u skloništu objasnili su Antoniju da je Has ostao bez noge jer ga je udario auto.
I sreća i tuga
Kad je saznao što se dogodilo, Antonio se vratio do boksa i dugo mazio psa. Sa Žarkovice su otišli u šetnju i lunapark, a mama Zorana primijetila je da njezina sina nešto jako muči.
– Plakao je i stalno ponavljao kako je to tužno jer jadan pas ima samo tri noge. Nismo ga nikako mogli utješiti, malo se smirio tek kad sam mu obećala da ćemo ponovno otići da ga vidi – kaže Z. Beloč. Već nakon nekoliko dana vratili su se na brdo iznad grada, a Antonio je krenuo u svoju prvu šetnju s novim prijateljem.
– U očima mu se istodobno vidjela i sreća i tuga. Antonio je dijete koje ne reagira baš na sve, takav je od rođenja, i zbog toga sam sigurna da mu Has jako mnogo znači. I pas je s Antonijem nekako drukčiji, mada je još prerano reći jer se kratko poznaju. Miran je, sluša ga, ne skače na njega, kao da i on prepoznaje osjećaje djeteta, ali i to da je drukčiji od ostale djece – priča nam mama Zorana, ponosna na svog sina.
Dva najdraža
Iako razgovara pomalo sramežljivo, teško pronalazeći riječi kojima bi opisao kako se osjeća, Antonio nam priznaje da je i dalje tužan jer Has nema jednu nogu.
– On je jako dobar i lijep i ima gusto krzno. Volim šetati s njim i ići ću ponovno na Žarkovicu. Idem samo zbog njega – priča Antonio. Na pitanje tko mu je sada draži, njegov kućni pas Bobi ili Has, odgovara bez razmišljanja:
- Obojica su mi najdraža.
Priča nam da je odličan učenik i da njegovi prijatelji iz razreda također vole životinje. A ljubav prema životinjama i potreba da ih se zaštiti, obiteljsko je nasljeđe.
– Odrastala sam u kući u kojoj se uvijek pomagalo životinjama. Moja mama znala je hraniti i 20 mačaka. Tako je i kod nas, trenutačno hranimo desetak mačaka, a imamo i psa. Bobi je Antonijev ljubimac, iste su dobi i odrastali su zajedno – priča nam Z. Beloč. I da u njihovu dvorištu ne stanuje mješanac haskija i ptičara, dodaje, Has bi već sigurno bio kod njih. I baš zato što mu sami ne mogu pružiti dom, pokušavaju pronaći obitelj koja bi to mogla. Obitelj koja bi znala cijeniti dobrotu lijepog velikog psa bez noge, koju je prepoznao njihov Antonio.
– Ovako reagira samo kad ga nešto jako dirne, a ovaj pas je to sigurno napravio. Neki dan mi je rekao da će za Hasa dati i svoj džeparac. Sakupljao ga je za nešto drugo, nije to puno, ima 200 kuna, ali sad se predomislio i odlučio da će tako pomoći prijatelju – otkriva nam mama Zorana.
I dok Antonio jedva čeka da ponovno vidi svog prijatelja i druži se s njim, mama Zorana kaže da će Antonio i Has imati dovoljno vremena da se upoznaju i još više zbliže. Jer Žarkovica je postala mjesto na koje cijela obitelj odlazi u šetnju.
>>Kad je nakon osam mjeseci pronašao psa Bobu, vlasnik nije skrivao suze
Nema dana da se ne razocaram u ljude, a cak nejdem ni daleko. Bravo za ovu obitelj, Bog vidi vasu dobrotu.