Nedavno sam u Jutarnjem listu pročitao vijest pod naslovom: „Na presudu čeka već 10.600 dana, a kraj sudskog spora se ne nazire.“ U podnaslovu je stajalo: „Popis žrtava sporosti hrvatskog pravosuđa poduži je, ali na vrhu se nalazi Glišo Kolundžić, koji pravdu traži u Zadru.“ Čitajući tu gotovo nestvarnu priču, mislio sam o tome kako izgleda život čovjeka koji se godinama vuče po sudovima. Preplašio sam se te slike i shvatio da je dobro što sa sudovima imam tako malo iskustva.
Prvi sam put na sudu bio kao svjedok čovjeku kojega su pokrali, a zatim kao tužitelj za objavljenu laž. To sam – ne ja, nego moj prijatelj advokat Čedo Prodanović – glatko dobio. Nismo od novina tražili materijalnu nadoknadu za duševnu bol jer to je sramotna formulacija kojom oni bez duše proganjaju one s duhom, već samo da objave presudu, no ni to nisu učinili. Treći ću put uskoro u sudnicu s advokatom Bojanom Čobanićem, specijalistom za autorska prava. Tužimo Jadran film koji punih trideset godina, od hadezeovske udružene kriminalne pretvorbe, polaže pravo na dobar dio hrvatskih igranih filmova koji doslovno propadaju dok ih on uokolo krčmi a da autorima i suradnicima ne isplaćuje ni kune tantijema.
U Americi sam na sudu bio tri puta. Prvi put u Los Angelesu gdje nisam propisno stao na znaku “Stop”, već sam samo usporio, napravio ono što se ondje zove „California Stop“. Na sudu sam to pokušao objasniti, ali nisam uspio. Platio sam 180 dolara za kaznu i zato što sam se pokušao braniti i time sucu oduzeo dragocjeno vrijeme, cijeli dan proveo gledajući dokumentarce o teškim prometnim nesrećama. Drugi put sam u Athensu, Ohio, prekoračio dopuštenu brzinu za desetak milja i uspio se donekle obraniti. Sudac mi je kaznu od 90 dolara smanjio na 60.
Treći put bio sam na sudu nakon što sam u Athensu poštom dobio “Jury summon”, poziv za sudjelovanje u poroti. Uz njega bilo je priloženo i obrazloženje: “Poziv porote je sudski nalog. To znači da, osim ako niste izuzeti, morate doći u navedeno vrijeme i mjesto kako bi se mogla odabrati porota. Iako možda nećete biti izabrani za porotnika, ipak se morate pojaviti. Članstvo u poroti u našem društvu je i privilegij i zakonska dužnost. Ako se ne pojavite, možete biti kažnjeni.”
Porote su mi uvijek golicale maštu. Volio sam ih gledati na filmu, pratiti duge sudske procese u kojima čame po nekoliko mjeseci u nekom zabačenom motelu potpuno izolirani od svijeta. Način na koji razlažu pa slažu priču, ne bi li nekoga oslobodili ili okrivili, strašno mi je nalikovao procesu kojim nastaje scenarij za igrani film. To se odnosi na američke porote koje imaju dvanaest članova koje izabiru optužba i obrana i koje na kraju donose odluku je li netko kriv ili ne, a sudac samo određuje visinu kazne. Europske, pa tako i naše porotnike, njih dvoje, bira sud, i oni odluku o krivnji, kao i presudu, donose, barem formalno, zajedno sa sucem.
Moje iskustvo je, nažalost, pretanko za upuštanje u složeniju filmsku priču o poroti, ali mogu pokušati ono na čemu sam bio prisutan pretočiti u podlogu za kratki informativno-edukativni film. Jedan od onih kakve je Filmoteka-16 proizvodila sedamdesetih i osamdesetih o tome kako se pravilno vodi sastanak radničkog savjeta ili kako se organizira vježba općenarodne odrane.
Počeo bih, kao što je i red s pravosudnim pričama, u rano kišno jutro. U hodniku pred sudnicom stoji stotinjak građana. Sudski službenik proziva. Kao jedan od dvanaest prvoprozvanih, ulazim u sudnicu i sjedam na klupu za porotu. Prije no što počne ispitivanje porotnika-kandidata, sudac traži da odstupe svi koji su kažnjavani, koji imaju bilo koju rodbinsku ili prijateljsku vezu s onima koji su predmet spora, lokalnom policijom ili sudom. Nakon što se takvi udalje, i na njihova mjesta iz mase preostalih kandidata dođu novi, počinje ispitivanje. Zasebno ga vode advokat obrane i tužitelj. Čim jedan od njih nije zadovoljan kandidatom, na njegovo mjesto dolazi novi.
Slaganje porote traje već više od dva sata. U strahu da se ovim tempom to može produljiti na nekoliko dana, a da pri tome sve miriše na to da slučaj neće biti pretjerano zanimljiv, obraćam se sucu. Objašnjavam da moj engleski vjerojatno nije toliko dobar da razazna sve pravne nijanse i da bi možda bilo bolje da na moje mjesto sjedne netko kome je to materinji jezik. Sudac uz osmijeh odbija molbu i napominje da je zadovoljan mojim engleskim. Čudim se kako se nitko drugi i ne pokušava izvući. Štoviše, svi se vraški trude da budu izabrani. Nakon četiri sata odabrano je dvanaest porotnika. U sudnici je ostavljena nekolicina rezervnih i nakon toga se oglašava pauza za ručak.
Napokon počinje rasprava. Zahvaljujući mnoštvu odgledanih sudskih filmova i usprkos osjećaju da se radi o banalnom slučaju, nadam se nekoj teškoj priči o ubojstvu ili barem pokušaju ozbiljnog zločina. Nažalost, ništa od toga. Okrivljeni mladić se s grupom prijatelja posvađao u lokalnom baru s drugom grupom mladića. Jednom od njih uzeo je mobilni telefon i pobjegao. Prijatelji pokradenog krenuli su za njim i, nakon trke po cijelom gradu, ispred bara u kojem su pili, u košari za smeće, pronašli ukradeni telefon. U njemu nije bilo baterije. Budući da su se članovi zaraćenih grupa međusobno poznavali, policiji nije bilo teško pronaći okrivljenog.
I jedni i drugi spustili su se te večeri s obronaka Appalachija koji okružuju sveučilišni grad. Takvi se sukobi obično i događaju kad studenti tijekom praznika odu i kad ti snažni, bučni i nadasve krupni mladići, koji gotovo nikada ne silaze u grad, skupe dovoljno hrabrosti da uđu u lokalne studentske barove.
Iduća tri sata trajalo je nadmudrivanje obrane koja je tumačila da je to bila šala i tužitelja koji misli da je to kriminalni čin koji valja primjereno kazniti. Vani je već bio mrak kad se porota povukla da u dobro čuvanim odajama donese odluku. I taj sam obred gledao u mnoštvu filmova, ali me ništa nije pripremilo na tu količinu ljudi koji tako olako i s toliko strasti kreću nekoga kažnjavati. Na moje veliko čuđenje, u tome su prednjačile žene. Strašno im je prijala igra sa sudbinom okrivljenoga.
Jedino što me u tome veselilo bilo je to da razgovor porotnika, kao što sam i očekivao, zaista nalikuje na pisanje scenarija. Informacije, kao i osobni dojmovi sakupljeni tijekom procesa, sklapaju se u priču koja bi trebala objasniti što se i zašto dogodilo. Pri tome se slaže prošlost okrivljenoga na gotovo identičan način na koji to svojim junacima slažu scenaristi, a vrlo često i glumci, ne bi li prodrli dublje u lik koji igraju.
Budući da je mladić tužen po dva članka zakona, trebalo je donijeti dvije odvojene odluke. Nakon gotovo dva sata bučne rasprave, tiho mi se obratio stariji, pomalo preplašen čovjek pokraj kojeg sam sjedio. Po naglasku je bilo jasno da je iz istog kraja kao i okrivljeni. Molio me da porotu pokušam nagovoriti da se ukine prva od dvije optužbe. Ona, naime, ima teške posljedice, upisuje mu se u registar osobnih podataka, a s takvim biljegom teško će naći bilo kakav posao. Druga kazna je manje važna jer se ne upisuje.
Uvjeren da telefonska baterija ne bi smjela uništiti nečiji život, krećem polagano i oprezno. Nije bilo lako. Pogotovo zato što su neki jasno vidjeli mogućnost da se rasprava produlji na sutrašnji dan, što znači i još jedan porotnički honorar od 30 dolara po danu. Nakon više od tri sata porota je donijela odluku i predala je sucu. Okrivljeni je oslobođen po prvom članku i kriv po drugom.
Napuštamo sudnicu. Ulazim u lift. U njemu je i sudac. Pitam ga mogu li mu sada, kad je sve završeno, postaviti pitanje. Kima glavom. “Kako je moguće da stotinjak ljudi izostane s posla, da u svemu ovome sudjeluju tužitelji i skupi advokati, da cijeli sud s njim na čelu potroši cijeli jedan dan i sve to samo zbog jedne jedine, i to stare, telefonske baterije?” Smije se. „Sudsko vijeće, ne ja, određuje predmet rasprave. Pravda, bez obzira koliki je krimen, mora biti zadovoljena i što je važno: u što kraćem roku.“
Tim bi razgovorom ovaj informativno-edukativni film mogao i završiti. Možda bi samo na kraju trebalo postaviti nekoliko pitanja onima kojima je i namijenjen; nadolazećim, mladim, vlasti i novca gladnim političarima. Kako bi, po njihovu mišljenju, trebalo birali takvu porotu, da ih mi kojim slučajem imamo ugrađene u naš pravni sistem; po stranačkoj ili rodijačkoj pripadnosti, nacionalnosti ili sekularnim prioritetima? Serija pitanja završila bi onim po čijem bi se odgovoru moglo zaključiti do kuda će mladi političar dogurati; kako osigurati željenu presudu od ljudi nad kojima nemaš direktnu političku moć?
Vraćajući se kući te kasne večeri, mislio sam o Hrvatskoj gdje ni oni koji su ukrali, ne bateriju, već tvornice i tvornice baterija, da o većim lopovima i ne govorim, ne završavaju na sudu ili im se, u najboljem slučaju, procesi vuku desecima godina sve dok ne odu u zastaru. Zemlji u kojoj je pravosuđe pod kontrolom vlasti i u kojoj vrlo malo ljudi vjeruje u objektivnost suda, u njegovu nepotkupljivost, preciznije rečeno – u pravdu.
A kako i vjerovati kada država gotovo svakom malo krupnijem lopovu iz svojih redova, osuđenom ili onome koji će to uskoro biti, pomogne da pobjegne u susjednu državu i da otamo mirno vodi svoje poslove u ovoj? Kako vjerovati u pravdu kad višestruki ubojica koji je izdašno pomagao kampanje vladajućih mirno šeće Zagrebom i ne odlazi u zatvor jer se ne osjeća baš nabolje? Kako vjerovati vladajućem HDZ-u, koji je čak i njegov sud proglasio odgovornim za korupciju, da će vladati pravedno?
Zato za kraj, da ne duljim i svisoka ne dijelim lekcije o pravdi i moralu, predlažem nešto što bi možda moglo povratiti povjerenje građana u državu i njezino pravosuđe: da HDZ-ova vlast na popis zakonom zaštićenih životinja u Hrvatskoj, uz bjeloglavog supa, hrvatskog macaklina, plemenitu perisku, dugokrilnog pršnjaka i velikouhog šišmiša, doda i svoje stranačke i podupiruće članove. Da se napokon taksativno zna tko smije krasti, tko ubijati, a tko ne.
