Njih dvojica dijele i tugu i radost, kišu, sunce, blato, zadnji komad kruha. I ostali su sami u dvorištu u kojem ih ne žele. A oni samo žele živjeti.
Čeznu za rukom koja ih mazi, za toplim dodirom, za boljim životom. Umjesto njih, jer ne znaju pričati, za njih, jer to zaslužuju, volonterke koje ih obilaze imaju božićnu želju – može li im netko otvoriti vrata svog doma? Umjesto njih, ispričale su priče njihova života.
Da sam barem retriver ili pudla
Znaš, htio bih ti ispričati nešto, jer nemam kome, hoćeš li me saslušati? Znam da žuriš, da si došla izdaleka samo zbog nas dvojice. Nije sreća roditi se kao šarplaninac. Kad sam bio mali, svima sam sladak bio i od milja "medo" su me zvali. Bio sam slobodan, ganjao kokice, igrao se s komadima drva, slobodno šetao, na suncu i u travi sam se izležavao! Bio sam mali i bio sam sretan, ni slutio nisam kakav tužan i jadan me život čeka! Da sam to tada znao, pobjegao bih, ali tko bi znao!? Više nema ni sunca, ni trave, čak ni suhog komada zemlje na koji bih legao! Lanac je tako kratak, samoća je konstantna, tuga beskrajna. Da sam barem retriver ili pudla bar. Nije lako biti šarplaninac. Molim vas, maknite me odavde, samo neka sam na suhom. Ništa mi više ne treba. Dobar sam i mazan jako, nimalo nisam agresivan i bio bih presretan u velikom, ograđenom travnatom dvorištu. Da jutrom slušam cvrkut ptica i čekam na trijemu izlazak svog čovjeka, koji me podraga i radosno pogleda. Moje želje su tako malene, a uz vašu pomoć i lako ostvarive.
Želim staviti glavu u nečije krilo
Tako sam sretan što si tu, jer ono sto želim je samo prisloniti se na nekoga i staviti glavu u nečije krilo. Kako je lijepo pogledati te u oči i u njima vidjeti samo toplinu i ljubav samo meni namijenjenu. Imaš smeđe oči baš kao i ja. I sigurno tako toplo voliš, baš kao i ja, samo što moju ljubav nitko ne vidi. Zato sam tako sretan što si tu, što me dotičeš, što me se ne bojiš i što me miluješ, jer to nikad nitko ne čini. Volio bih da mi i opet dođeš i budeš tu makar samo 5 minuta, da me opet zagrliš, priviješ uz sebe i u oči me pogledaš. Tih 5 minuta meni se pretvori u vječnost i od nje ću živjeti dok te nema. Ako ne možeš ti, neka dođe netko drugi, samo neka netko dođe. Moje želje i moji snovi su ostvarivi - samo jedan čovjek, jedan dodir, zagrljaj i pogled pun ljubavi. A za uzvrat cijeloga sebe i cijeli svoj život ću vam dati.
Šarko i Medo još uvijek žive u dvorištu iz kojeg su volonteri spašavali psi čija je vlasnica završila u bolnici. U istom dvorištu pronađena su i dva mrtva i jedan ranjeni pas. Šarka i Medu njihov vlasnik više ne želi, kaže, ne trebaju mu. Sve detalje o psima, o njihovu udomljavanju te kako im možete pomoći saznat ćete na 091/88-69-388.
Jadna životinja duša me boli....da nemam već dva psa sigurno bi jednog uzeli.Nemam riječi ,pa oni su najbolji prijatelji čovijeku u ovom pokvarenom svijetu j nisu zaslužili patnju ...