Od početka krize do danas na desetke puta smo upozoravali kako hrvatske vlasti nemaju izbora nego moraju krenuti putem štednje odnosno snažnih proračunskih rezova, i to jednostavno zbog toga što u Hrvatskoj nema prostora za ideološka i teorijska natezanja oko tobožnjih opasnosti politike rezova ili primamljivosti politike poticaja. Hrvatska nema fiskalnih potencijala za stalno odustajanje od štednje uz demagoška ili “akademska” objašnjenja da bi rezovi mogli ugroziti “gospodarske multiplikatore”. O fiskalnim potencijalima za politiku poticaja smiješno je uopće govoriti. No u Hrvatskoj se ipak nekako dogodilo da zbog odustajanja od politike štednje imamo dugih dvadeset tromjesečja recesije, ako izuzmemo dva kvartala mizernog rasta 2011.
Iako u hrvatskoj Vladi kukaju da su u centralnom proračunu sve već toliko srezali da više nemaju što, prava je istina da od početka krize prave i zaista odlučne štednje nije bilo. Ovih dana ugledni ekonomist Velimir Šonje upozorio je da su tekući rashodi države u 2013. 6 posto viši nego što su bili 2008., a čak 16 posto viši nego u 2007.!
Kako je to moguće? Ono što su radili u hrvatskoj Vladi zapravo je bilo reckanje, a ne sustavna politika štednje. Već nam je pomalo neugodno koliko smo puta unazad pet-šest godina upotrijebili usporedbu s neodlučnim kirurgom koji samo mrcvari ranu jer se boji duboko zarezati. Našim nevještim i bojažljivim kirurzima koji sebe zovu političarima (zapravo se radi o politikantima), moramo stoga objasniti da se hrabro i odlučno može rezati na raznorazne načine. Na jednom vrlo ugodnom poslovnom ručku ovaj tjedan imali smo priliku sudjelovati u pomalo burnoj raspravi o tome kako se riješiti proračunskog deficita. Frcale su tu ideje, dileme i polemike. Najjednostavnija ideja koja je stavljena na stol došla je od vrlo iskusnog stranog ekonomista koji je predložio da naš premijer i ministar financija jednostavno privedu sve ministre i kažu im da se sve stavke u proračunu linearno režu 10 posto. Tako nitko od ministara ne bi imao izlika, baš kao ni sve interesne skupine u društvu.
Nitko ne bi mogao reći da se na njega udarilo, a na nekoga drugog nije. Uostalom, bi li bilo tko umro da mu se primanja srežu 10 posto? Svi za stolom rekli smo ne. Usto valja naglasiti da bi ušteđenih 13 milijardi kuna bilo više nego dovoljno za pokrivanje deficita. Istina, na tom ručku proturječili smo spomenutom starom liscu tvrdnjom da bi u Hrvatskoj bilo racionalnije drastično srezati troškove gradova, općina i županija. Rekli smo mu da je 10 posto linearno u zemlji gdje se iz proračuna isplaćuju crkave penzije i gdje su financije Oružanih snaga takve da nam borbeni zrakoplovi padaju za paradnih letova nekima možda ipak previše, dok je, s druge strane, potpuno očigledno da barem polovina gradova i općina postoji zbog toga da nemilice troši naš novac.
Kad čitamo reakcije zamjenice zagrebačkog gradonačelnika Sandre Švaljek kako će morati povećati prirez zbog ideje ministra Lalovca da srednjem sloju smanji porez na dohodak, onda pomislimo da je u ovoj zemlji ipak previše neodgovornosti i otpora bilo kakvim promjenama za prave kirurške rezove. Ako jedna Sandra Švaljek, vrsna ekonomistica, govori o dodatnim nametima zbog Bandićevih političkih projekata, onda možete misliti kako će reagirati druge sredine; lokalne uprave koje u Hrvatskoj prije svega služe za uhljebljivanje lijevih i desnih političkih kohorti. Možda u Hrvatskoj zaista nije potreban precizan kirurški rez koji će nas riješiti zaista samo malignog tkiva iracionalnih lokalnih troškova. Možda je kod nas ipak politički mudrije uzeti sjekiricu i – sjec. Nema više 10 posto, i to svima. No u Hrvatskoj kao da previše vole Marxa, i to ne onog velikog nego onog Groucha. On je rekao: “Puno sam radio da ni iz čega postanem ekstremno siromašan”. Možemo još samo slegnuti ramenima i citirati veliku libertarijanku Ayn Rand: “Bogatstvo je rezultat čovjekove sposobnosti mišljenja”. Ovo zadnje, čini se, poprilično je deficitarno u našem političkom vrhu.
>> 5 ključnih obećanja koja je Milanović 'zaboravio'
