Stojko Vranković već četiri mjeseca živi na Floridi, a požalio se da ga u hrvatskoj košarci nitko nije doživljavao ozbiljno. - Htio sam raditi s mladima, s nečijim omladinskim pogonom, no nisam se gurao sam. Kada netko spominje guranje, diže mi se kosa na glavi - kazao je \"drniški orao\" Vranković.
Drniški orao Stojko Vranković sada je žitelj Delray Beacha na Floridi, gradića udaljenog sat vremena vožnje od Miamija. Dakako, takvo što mogao je izvesti samo zahvaljujući financijskim zalihama iz igračkih dana.
- Najprije smo više od mjesec dana živjeli u hotelu dok nismo pronašli odgovarajući smještaj. Na koncu smo rentali kuću.
Gledao je naš legendarni košarkaš da to bude što bliže Pinecreast High School, između Boca Ratona i Fort Luderdalea, koju je počeo pohađati njegov 16-godišnji sin Antonio.
Sreća da sam dovoljno zaradio
- Moje je najveće životno zadovoljstvo što sam uspio dovoljno zaraditi igrajući košarku da djeca mogu birati fakultet koji im odgovara. Obje kćeri već žive u inozemstvu. Matea će do kraja godine magistrirati u Rimu, a Andrea u lipnju u New Yorku. Antonijeva želja da se školuje u Americi bila je jedan od razloga našeg obiteljskog preseljenja. Meni se sviđa taj američki sustav školstva i sporta. To rijetko gdje postoji u svijetu pa sam mislio zašto i Antoniju ne pružiti priliku kad voli košarku, a dobar je učenik. Slijedom toga morao sam donijeti jednu nimalo laku životnu odluku.
A nije da nije htio imati obveza. No, nitko ga u hrvatskoj košarci nije doživljavao ozbiljno.
- Krivo mi je zbog toga, no nisam se htio nuditi. Dok si igrač, moraš se potruditi na terenu da te netko vidi, a ja sam u tome, vjerujem, bio uspješan. Nakon karijere valjda bi to iskustvo trebalo imati neku vrijednost. Mene je zanimao rad na parketu, ne u smislu prvog trenera. Mogao sam biti nekome pomoćni za rad s centrima jer kod nas ima dosta nedorađenih visokih igrača. Htio sam raditi s mladima, s nečijim omladinskim pogonom, s mladim reprezentativcima, no nisam se gurao sam. Kada netko spominje guranje, diže mi se kosa na glavi.
Više od godinu dana Stojko je čekao zelenu kartu koju je dobio na račun svoje sportske karijere čiji su krakovi sezali i u tri NBA kluba (Boston, Minnesota, LA Clippers). Kad nas je prije godinu dana nazvao i zamolio za pomoć oko fotografija iz njegove igračke prošlosti, znali smo da se nešto sprema.
- Da, morao sam dokumentirati svoju sportsku karijeru, a životopis sam morao prisnažiti i s brojnim preporukama. Morao sam im slati isječke iz novina, fotografije, mišljenja klubova za koje sam igrao i organizacija za koje sam radio kao što je Hrvatski olimpijski odbor u kojem sam četiri godine bio dopredsjednik. U američkom svjetonazoru jako su važne sportske reference, a najvažnije su one olimpijske. Dakle, dva olimpijska srebra bile su moje najjače reference, to je za njih mjerilo izvrsnosti koju traže kada nekog pripuštaju u svoju zemlju.
Za razliku od tate koji se načekao zelene karte, sin je odmah dobio putovnicu.
- Antonio je 1996. godine rođen u Minneapolisu, dok sam igrao za Timberwolvese. Zapravo, on jedini od nas četvero ima američku putovnicu.
O 16-godišnjem Antoniju Vrankoviću (209 cm) nisu se pričale bajke kao o njegovu vršnjaku Marku Arapoviću, sinu Stojkova reprezentativnog kolege Franje Arapovića. No, oni koji su ga gledali kažu da je sjajan materijal.
- Antonio mora raditi na još puno stvari, ali ima i puno prostora za napredovanje. Po konstituciji je petica, a prognoza rasta je negdje oko 210 cm. To nam je rečeno još kad je imao dvije godine i kad sam ja još igrao u SAD-u.
Kako se Antonio snašao u bijelom svijetu?
- U početku je za njega to bilo stresno, nije to mala promjena, no srećom, engleski govori odlično, a iz Hrvatske je donio stvarno veliko znanje iz matematike, fizike i biologije, što mu dosta olakšava učenje. Vidi se da mu nedostaje njegovo društvo, što se toliko ne osjeti kroz tjedan, ali preko vikenda da. Preko tjedna on svaki dan odlazi od kuće u sedam ujutro, a vraća se negdje oko sedam i pol navečer. Za treniranje i učenje Antonio ima sjajne uvjete jer mu je sve unutar kampusa koji je od naše kuće udaljen 40-ak minuta.
Viđao sam se s Gotovinom
Kad ga već nije mogao dobiti u Hrvatskoj, traži li Stojko posao u košarci u Americi?
- I ovdje se osjeti financijska kriza. Moram dobro razmisliti trebam li se upustiti u neke investicije, koje su mogućnosti za pokretanje nekog svog biznisa.
Ima li Stojko dovoljno zaliha da ne mora raditi?
- Teško je to reći, nikad sa sigurnošću to ne možeš tvrditi jer pucaju i malo jači igrači od mene. Nesigurna su vremena i za štednju i za investicije.
Da je u Hrvatskoj, ovih bi se dana zacijelo sreo s generalom Antom Gotovinom kojega poznaje već 17 godina.
- Upoznali smo se nakon Oluje, kada se dizala hrvatska zastava na kninskoj tvrđavi. Nakon toga vidjeli smo se još nekoliko puta. Pratio sam haška zbivanja putem interneta i odluku o oslobađanju proslavio s hrvatskim prijateljima ovdje. Uz malo riječi i puno emocija. Najprije smo nazdravili, potom otišli do Miamija, ručali i opet nazdravili generalima. Sa mnom je bio prijatelj liječnik Zoran Vatavuk, koji je ovdje bio na nekom kongresu, a u Miamiju smo se sreli s Marijom Miočićem i Skradinjanima Tončijem i Marijom Vlaić.
Kad je već spomenuo Miami, ide li na domaće utakmice NBA prvaka?
- Nisam još, zbog čega mi sin stalno prigovara. Ja ne volim gužve, no morat ću njega odvesti - zaključio je slavni drniški orao.
