Početkom ovog tjedna Hilary Clinton, kao izgledna buduća predsjednica SAD-a, poprilično je iznenadila američku i svjetsku javnost objavom ključnih elemenata svojeg gospodarskog programa, koji su mnogi ocijenili kao odlučno skretanje ulijevo. Za političarku koju nitko ne bi nazvao ljevičarkom, ne samo zato što su joj u dosadašnjoj karijeri najveći donatori do sada bili Citigroup, Goldman Sachs, J. P. Morgan i slični predstavnici velikog korporativnog kapitala, svakako je neobično da kao glavnu oštricu svoje predsjedničke kampanje ističe borbu za pravedniju raspodjelu profita između vlasnika kapitala i zaposlenika, a sve u cilju da američke obitelji srednje klase također osjete blagodati gospodarskog rasta umjesto da sve završi u rukama najbogatijih. „Definirajući gospodarski izazov našeg vremena je jasan. Mi moramo podići prihode Amerikanaca koji teško rade tako da si oni mogu priuštiti život srednje klase. Moramo upravljati snažnim i stalnim rastom prihoda koji podiže obitelji i našu ekonomiju", rekla je H. Clinton, što je u oštrom kontrastu s republikanskim teorijama da se rast bogatstva najimućnijih nekim čarobnim mehanizmom neminovno prelijeva s vrha prema dnu piramide. Jer, sve statistike pokazuju da nikad u modernoj povijesti nije bila ovako velika razlika između primanja vlasnika kapitala i onih koji njime upravljaju te pripadnika srednje klase, a kamoli onih s dna socijalne ljestvice. Podržala je i tzv. Buffettovo pravilo, koje bi propisalo minimalnu poreznu stopu od 20 posto za milijunaše, koji u ovom trenutku u Americi efikasno izbjegavaju plaćanje poreza. Clinton je u svojem progresističkom nastupu najavila poticaje za kompanije koje svoj profit dijele sa zaposlenicima navodeći studije da takve kompanije ostvaruju veći rast produktivnosti te da se na taj način novac ponovno vraća u džep poslodavaca. Obećala je poreznu olakšicu od 1500 dolara za svakog radnika koje zaposle ili obučavaju. No, nije stala na tome, već je najavila i efikasniju kontrolu Wall Streeta i onemogućavanje financijskih makinacija, proširenje Obamine reforme zdravstvenog osiguranja, podršku zaposlenim majkama, suradnju s radničkim sindikatima. Po Obaminom receptu, ni ona više ne spominje izravno riječ „redistribucija", koja u Americi i dalje izaziva sumnjičavost i optužbe o skrivenim socijalističkim namjerama, što se tamo često doživljava i kao uvreda, no nema nikakve dvojbe da zahtjevi koje ona iznosi imaju svoje duboke korijene u socijaldemokratskim tradicijama Starog Kontinenta. Dakle, u razdoblju u kojem stalno ponavljamo da je socijaldemokracija poražena, a država blagostanja na umoru, u vrijeme Obamine administracije i sasvim izglednog mandata Hillary Clinton, u najkapitalističkijoj zemlji na svijetu ostvarene su i neke važne pobjede.
Za to vrijeme, u Hrvatskoj, u nekadašnjoj kolijevci samoupravnog socijalizma, vladajuća postkomunistička socijaldemokratska partija na izmaku svojeg mandata u kojem je posve neuspješno pokušavala neoliberalni pristup primijeniti na hrvatske gospodarske prilike, najavljuje povratak korijenima i sastavljanje svojeg istinskog socijaldemokratskog programa. Lider te stranke, koji se do jučer predstavljao kao "reformirani kalvinist, libertarijanac", zadatak da sastavi ideološki okvir tog programa dao je možda najboljem čovjeku kojeg je unutar stranke za to mogao naći, Antunu Vujiću. Njegov izbor u tom smislu čini se logičnim, samo je pitanje zašto Vujić taj zadatak dobiva tek sad. Je li riječ samo o pokušaju da se zahvati što više neopredijeljenih glasača u političkom centru? – Socijaldemokracija danas ne prolazi na izborima jer ne prepoznaje položaj u kojem se nalazi srednja klasa, kao lijevo krilo politike štednje ona danas nema smisla, ona mora pokrenuti mase i biti bliska sindikatima i mladima – rekao je Vujić nedavno na konferenciji u povodu 120 godina socijaldemokracije u Hrvatskoj. To je očito glavni cilj tog programa u nastajanju, no pitanje je ima li on odgovor kako to učiniti. – Desnica, zahvaljujući svojoj sklonosti tradicionalizmu, u Hrvatskoj uspijeva ostvariti bliži kontakt s masama i zato zapravo igraju ulogu ljevice, dok se pak hrvatska desnica fura na progresiste, kako ih u zovu u Americi – objašnjava Željko Ivanković, glavni urednik Banka.hr, ističući da se, prema svim istraživanjima, hrvatska desnica, bliža tradicionalnim vrijednostima, pokazala osjetljivijom za "široke mase", dakle sklonija jednakosti u tom prihodovno-imovinskom smislu. Ili, narodskije rečeno, nazivna desnica je bila mnogo šire ruke. Obje stranke sklone su stvaranju vlastite klijentele, a HDZ je za to imao mnogo više vremena, volje i sredstava na raspolaganju.
Hrvatski paradoks
– Svi počnu s populizmom, koji ekonomski spada u lijevo, obećavajući novac raznim "stališima". Onda ih dohvati realnost pa moraju provoditi reforme, a nakon nekoliko neuspješnih HDZ-ovih koalicija, SDP dopadne da stvarno moraju restrukturirati ili privatizirati – pa na koncu ispadnu desnije od HDZ-ovih vlada, objašnjava ekonomist Ante Babić taj hrvatski paradoks. Ovih dana društvenim mrežama kružio je test „političkih koordinata", u kojem ste, odgovarajući na upitnik, mogli saznati gdje je vaše mjesto, lijevo ili desno od političkog centra. Naravno, autori tog testa nisu iz Hrvatske pa je za prosječnog Hrvata rezultat više govorio o tome kako bi se on ponašao da ga transplantiraju u neku zapadnu demokraciju nego kako bi ga netko percipirao u svakodnevnoj hrvatskoj političkoj zbilji. Ne treba reći da je bilo iznenađenih jer su se mnogi koje percipiraju kao desne našli duboko na lijevom teritoriju, kao i potpisnik ovog teksta, koji je, iako ga u javnosti uglavnom doživljavaju desničarom – završio u plavom kvadrantu na slici, odmah uz Billa Clintona. Bilo je i obrnutih slučajeva, no, uglavnom vrijedi: ono što se kod nas percipira kao desno, prema američkim mjerilima, i dalje je izrazito lijevo. Zapravo, čitava hrvatska politička scena, ona nazivno "lijeva" kao i ona nazivno "desna", kao i društvo u cjelini, prema takvim kriterijima snažno naginje ulijevo. U ovom trenutku to je nemoguće praktično i dokazati, no, sasvim je izvjesno da bi se velika većina članova SDP-a, ali i veliki dio članova HDZ-a našli na lijevoj strani. Što nije ni čudno za test u kojem nema ni jednog pitanja o partizanima i ustašama, o petokraki ni „za dom spremni". Kada bi netko drugi u njihovo ime ispunjavao ovaj test, promatrajući ih isključivo prema njihovim dosadašnjim javnim nastupima, Milanović bi, kao i Karamarko, vjerojatno prema ovim kriterijima ispao desničar. Jer i jedan i drugi se barem javno zalažu za lassez-faire oblik kapitalizma. Što pak ne znači da, kad bi sami iskreno ispunili ovaj test, na koncu ne bi opet obojica ispala uvjerljivi ljevičari. SDP i HDZ su dosta lijevo pozicionirani, ističe Davor Huić, politički analitičar i izvršni direktor udruge poreznih obveznika Lipa. No HDZ je ipak nešto bliži tržišnim principima, dok je, kaže, potpuno luda ideja da bi SDP trebao biti još ljevije. – Nitko na Zapadu ne dovodi u pitanje fundamente tržišne ekonomije, dok u Hrvatskoj to svi rade, pogotovu u SDP-u – kaže Huić napominjući da je europska socijaldemokracija neupitno protržišna. Doista, takva je hrvatska realnost u posljednja dva desetljeća. Dok s jedne strane dopuštamo akumulaciju kapitala po receptima kao iz najprimitivnijih dana, s druge strane struktura gospodarstva uvelike ostaje preslik one iz socijalističkih vremena, osim što smo izgubili veliki dio industrije, a time i radnika, na koje bi se ta socijaldemokracija pokušala nasloniti.
Bijeg od "bolnih rezova"
Hrvatskoj napadno nedostaje i modernog liberalnog kapitalizma i moderne socijaldemokracije. A kad njih nema, ne možemo govoriti ni o njihovoj (ne)ravnoteži. Istovremeno se s političkih govornica stalno upućuju strelice prema neoliberalnoj politici koja je navodno odgovorna za destrukciju gospodarstva, dok je, kako veli Huić, prava istina da u Hrvatskoj neoliberalizma nije bilo niti ga je moglo biti. – To je etiketa koju su smislili sindikati, dok u Hrvatskoj u stvarnosti nema neoliberalnih političara ni neoliberalnih težnji – zaključuje Huić, napominjući da se ne može se govoriti o neoliberalnoj politici u zemlji u kojoj 60-ak posto gospodarstva i dalje pod kontrolom države. – Problem je da se sve, kad bilo kakvu reformu probaš izvesti u ovoj zemlji koja nikakve reforme nije vidjela više od 10 godina, doživljava kao neoliberalno, a zapravo je ono osnovno što moramo napraviti još uvijek strukturno uvođenje tržišta, ne u socijaldemokratsku nego u socijalističku svijest – dodaje i Babić, koji smatra da u Hrvatskoj ionako već imamo previše države. – Jer, što znači da je sve pokriveno zdravstvenom zaštitom kada pojedinac mora čekati i po dvije godine da dođe na red? Uređenjem tog sustava, konačnim dokidanjem socijalističkog uređenja, postavljanjem normalnog sustava koji vlada u većini Europe, doći ćemo u poziciju da razmišljamo o socijaldemokraciji, ali u tom procesu svakako moramo smanjiti troškove i povećati efikasnost. Kada dođemo do toga, već će to biti novi sustav koji će funkcionirati pa se onda može raspravljati o smjeru. Svakako već pomalo sličimo na Grčku, jer dvadeset godina govorimo o reformama, ali ih ne provodimo, dok istodobno ljudi žive sve lošije i za to okrivljuju reforme kojih zapravo i nije bilo – zaključuje Babić. Prvi detalji Vujićeva nacrta, barem u onom obliku u kojem su procurili u medije, izazvali su dosta opreza u stručnoj javnosti, počevši od spominjanja „otpisa hrvatskih dugova", preko navoda o tome da „politika mora utjecati na banke" koje se „moraju socijalizirati", pa do govora o „radikalizaciji socijaldemokracije" i nerealnih obećanja o „punoj zaposlenosti". No, u dijelu javnosti to bi zasigurno bilo pozdravljeno kad riječ ne bi bila o programu koji se radi neposredno pred izbore. S druge pak strane, mnogi spuštaju stvar na zemlju, u uvjerenju da Milanović ionako nema nikakvu namjeru ozbiljno provesti takve najave te da mu neće biti ništa važniji od već zaboravljenog Plana 21. Bilo kako bilo, ako najesen saznamo datum izbora, prvi bi put gospodarski programi dviju najvažnijih stranaka mogli biti važan faktor u predizbornoj kampanji jer bi se prvi put mogli – u ponečemu i dramatično razlikovati. Posljednjih 15 godina bilježimo kontinuitet gospodarske politike HDZ-a i SDP-a, koji su, dok su bili na vlasti, jednako nekontrolirano trošili javni novac i nastavili se zaduživati po eksponencijalnoj krivulji ne provodeći nijednu esencijalnu reformu. Iako Vujićev program vjerojatno neće biti na nekoliko stotina stranica kao onaj koji je za HDZ napisan u njemačkom IFO institutu iako će se i ovaj put dvije stranke vjerojatno slagati o tomu da Hrvatskoj nije potrebna politika „bolnih rezova" i programa štednje kakvi su dokrajčili grčko gospodarstvo, sad bi prvi put moglo biti i dovoljno materijala za – stvarni okršaj. Gotovo kao da je sve isplanirao Milanovićev američki savjetnik za odnose s javnošću Alexander Brown, po sličnom receptu kako će se bitka voditi između demokratskog i republikanskog kandidata za američkog predsjednika.
>>HDZ: reforme i po cijenu gubitka sljedećih izbora
>>Martina Dalić: Postojala je prilika i za drukčiji razvoj događaja u Grčkoj
Jad i bijeda post komunisticke svijest hrvatskog jugokomunjarstana