Od Iranske revolucije 1979., situacija između dva neprijatelja, SAD i Irana, nije bila nikad napetija. Obje zemlje gomilaju naoružanje i pojačavaju ratnu retoriku. U ovim okolnostima, situacija je bliže ratu nego smirivanju. Dovoljan je jedan mali incident u Perzijskom zaljevu koji bi mogao izazvati rat širih razmjera.
Iako su odnosi između Irana i SAD-a malo omekšali u vrijeme kada je Barack Obama bio na čelu SAD-a, što je rezultiralo potpisivanjem nuklearnog sporazuma s Iranom 2015., i svijet se nadao okretanju nove stranice između te dvije neprijateljske zemlje, dolazak Donalda Trumpa na tron SAD-a te njegova odluka o raskidu nuklearnog sporazuma s Iranom, ponovno su podigli tenzije između Irana i SAD-a. Slanjem ratnih brodova i bombardera, Trump je ohrabrio svoje saveznike kao što su Saudijska Arabija i Izrael pa je danas na Bliskom istoku rat između Irana i Izraela sve izgledniji i nikad bliži.
Obama je smirio strasti
Za razliku od Baracka Obame koji je, za vrijeme svog mandata, spriječio mogućnost zračnih udara na iransko nuklearno postrojenje koje je Izrael još tada htio izvesti, Donald Trump već je dao zeleno svjetlo Izraelu da napada iransko nuklearno postrojenje u slučaju da se dokaže da Iran razvija atomsku bombu. Uz Trumpa, Izraelu potporu daje i tvrdo krilo američkih političkih dužnosnika, kao što su savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton i državni tajnik Mike Pompeo, koji pod svaku cijenu podilazi izraelskim i saudijskim interesima i želi uništiti Iran ekonomski, politički, vojno, bilo kako, samo da Teheran ne igra aktivnu ulogu u regiji i vide ga samo kao protivnika kojega treba zgaziti i uništiti.
Naime, Izrael je bio najveći protivnik nuklearnom sporazumu s Iranom jer smatra da će po ukidanju sankcija Iran postati još jači i vojno moćniji te financijski ojačati i na taj način moći još više financirati militantne skupine kao što su libanonski Hezbollah, palestinski Hamas i Islamski džihad koji predstavljaju prijetnju za opstanak Izraelskoj državi. Osim američkih jastreba, Boltona i Pompea, na Trumpa je u povlačenju iz nuklearnog sporazuma s Iranom utjecao i moćni židovski lobi u SAD-u predvođen njegovim zetom Jaredom Kushnerom, koji je ortodoksni Židov iz obitelji koja je preživjela holokaust, i zbog kojeg se njegova supruga Ivanka Trump preobratila na židovsku vjeru. Tu je i organizacija AIPAC, koja se u Americi “brine” za dobre odnose s Izraelom. Njihova je najveća zasluga što je Trump Jeruzalem priznao kao glavni grad Izraela te okupirani sirijski teritorij Golanske visoravni proglasio izraelskim.
Uz Izrael, glavni zagovornik izlaska SAD-a iz nuklearnog sporazuma s Iranom bila je Saudijska Arabija koja je izgubila gotovo sve bitke s Iranom – u Iraku, Jemenu, Siriji i Libanonu.
Izrael i Saudijska Arabija te još neke zaljevske zemlje vjerovale su da će izlazak SAD-a iz nuklearnog sporazuma s Iranom i nametanje novih sankcija te blokada američkih brodova za izlazak iranskih tankera iz Perzijskog zaljeva spriječiti iranski izvoz nafte i time uskratiti Iranu godišnju zaradu od nafte za 50 milijardi dolara što bi drastično smanjilo financiranje Hezbollaha, palestinskog Hamasa i Islamskog džihada i ujedno bi bio početak kraja iranskog režima s obzirom na to da su prihodi od nafte pluća Irana. Međutim, nitko nije računao da bi Trumpov potez mogao dovesti do frontalnog sukoba američkih i iranskih snaga u Hormuškom tjesnacu, s obzirom na to da je iranska Revolucionarna garda zaprijetila da će zatvoriti Hormuški tjesnac. Za razliku od Donalda Trumpa, Barack Obama uvijek je odbijao zahtjeve Izraela i Saudijske Arabije za blokadu iranskih tankera izbjegavajući frontalni sukob s Iranom u Perzijskom zaljevu, jer bi bilo kakav sukob s Iranom ugrozio američke vojnike u Iraku, Saudijskoj Arabiji, Kataru te ostalim zemljama Zaljeva.
Sukobi i netrpeljivosti između Izraela i SAD-a s jedne strane te Irana s druge strane sežu u daleku povijest. Naime, Iran je već 1979., nakon rušenje šaha Reze Pahlavija, jednog od najvećih saveznika SAD-a i Izraela u regiji i dolaska iranskog vjerskog vođe ajatolaha Ruholaha Homeinija na vlast, odmah proglasio SAD i Izrael neprijateljskim zemljama te zatvorio izraelsko te otvorio palestinsko veleposlanstvo. Naime, doktrina ajatolaha Homeinija bila je da je SAD kriv za sve nedaće i nevolje koje se događaju u svijetu nazvavši ga “najvećom sotonom koju treba istrijebiti”, a izraelska država je “zloćudni rak koji treba iskorijeniti”. U studenome te godine počela je diplomatska kriza kada je skupina iranskih studenata upala u američko veleposlanstvo u Teheranu i 52 talaca držali 444 dana. Nakon neuspjelih vojnih pokušaja oslobađanja i dugih pregovora, taoci su oslobođeni 20. siječnja 1981., kad je novi predsjednik Ronald Reagan u Washingtonu završio svoj inauguracijski govor.
Doktrina ajatolaha Homeinija nije bila samo farsa već su odmah počeli osnivati šijitske militantne skupine koje su se suprotstavile i izraelskoj državi i američkoj politici na Bliskom istoku. Tako se nedugo nakon dolaska Homeinija na vlast rodio libanonski Hezbollah koji je odmah počeo gerilske napade na izraelske snage koje su okupirale jug Libanona.
Naime, odmah po osnivanju iranske Revolucionarne garde ajatolah Homeini poslao je veliku skupinu u dolinu Bekaa na istok i jug Libanona gdje su obučavali buduće borce Hezbollaha. Ta šijitska militantna skupina ubrzo je preuzela ulogu palestinskih boraca koji su 1982. morali napustiti Libanon nakon izraelske vojne invazije. Hezbollahovi borci odmah su krenuli s novim metodama ratovanja protiv Izraela, prvi uvodeći samoubilačke napade. Ima jedna povijesna izjava bivšeg izraelskog premijera Menahema Wolfovicha Begina: “Protiv takvih boraca ne možemo se boriti. Palestinske borce zastrašivali smo smrću, a kako se boriti protiv ljudi koji dolaze i žele umrijeti?”
Zbog silnih napada i velikih gubitaka koje je imala, izraelska vojska bila je primorana na povlačenje iz Libanona u lipnju 2000. Hezbollah je danas postala respektabilna vojska koja predstavlja najveću prijetnju izraelskoj državi.
Hezbollah nikada nije preuzeo odgovornost za smrtonosne samoubilačke napade na američko veleposlanstvo u Beirutu u travnju 1983., kada je poginulo 17 američkih državljana, većinom agenata CIA-e koji su taj dan imali sastanak u veleposlanstvu. Isto tako, u prosincu 1983., šijitski ekstremisti napali su američko i francusko veleposlanstvo u glavnom gradu Kuvajta. U napadu je poginulo pet osoba, a ranjeno 86. U listopadu 1983. šijitski ekstremisti izvršili su i samoubilački napad na vojarne američkih marinaca blizu beirutske zračne luke, koji su bili u misiji u toj zemlji. U napadu je ubijen 241 marinac. Za sve te napade SAD je optužio Iran i iransku Revolucionarnu gardu. Isto tako, prema izvještaju američke obavještajne službe, za vrijeme američke invazije na Irak ubijeno je 600 američkih vojnika, za što Amerikanci optužuju šijitske paravojne formacije koje financira Iran.
Invazija na Irak, zasnovana na lažnim informacijama da ova država ima kemijsko oružje za masovno uništenje, najviše je koristila upravo Iranu. Naime, u siječnju je američka vojska objavila studiju u kojoj se kaže da je invazija na IRak dovela do “ozbiljnih geopolitičkih posljedica”.
“Ohrabreni i ekspanzionistički Iran jedini je pobjednik. Irak, tradicionalna protuteža Irana oslabljen je, a ključni ljudi vlade u Bagdadu sada zastupaju iranske interese”, upozoravaju autori studije. Utjecaj Irana dodatno je ojačao njihovom borbom protiv Islamske države u Siriji i Iraku.
Za razliku od zemalja Zaljeva koje su, na čelu sa Saudijskom Arabijom, sve više neprijateljski raspoložene prema Iranu, Iran ima jako dobre odnose s Pakistanom, Afganistanom i Indijom.
Pakistan i Indiju s Iranom povezuje mreža složenih odnosa. Obje zemlje ovisne su o isporukama energije iz Irana. Iran raspolaže drugim najvećim zalihama plina na svijetu. Već to ga čini u jednoj od najkompleksnijih regija svijeta utjecajnim igračem oko kojeg se stvaraju zajednice sudbinski povezanih država. Međutim, Indija je popustila pritisku SAD-a koji je isto tako, pod svaku cijenu, htio spriječiti da njihov važan saveznik Pakistan postane ovisan o Iranu.
“Mirovni plinovod”
Za razliku od Indije koja je bila primorana jer je konačno željela zaključiti sporni nuklearni dogovor sa SAD-om, Pakistan, ipak, nije popustio pod američkim pritiskom. Indija je teškom mukom izašla iz projekta za “Mirovni plinovod” i tako pokazala da je lojalna SAD-u. No i dalje, naravno, treba plin i naftu. Trenutačno petinu svoje potrošnje, koja iz godine u godinu raste, pokriva isporukama iz Irana, no New Delhi izbjegava ući u bliske odnose s Teheranom. Kina i Rusija ostale su vjerni saveznici Irana. Uđe li u rat s Amerikom ili Izraelom, Iran može računati na saveznike koji čine tzv. šijitski polumjesec – Irak, Siriju i libanonski Hezbollah, te palestinske militante u Pojasu Gaze. S druge strane, osim na američku vojsku, Donald Trump računa na pomoć zemalja koje se nedavno osnovale “arapski NATO” – Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate te Egipat i Jordan.
Situacija danas u Perzijskom zaljevu i na Bliskom istoku više je kao u filmovima. Pitanje je hoće li Donald Trump nekim čudom ipak, barem u posljednjem trenutku kao u ratnim filmovima, zaustaviti svoj prst koji već neko vrijeme drži nad crvenim gumbom ili će ga ipak pritisnuti i izazvati pakao na Zemlji.
Video: Silvije Tomašević o papi
Amerima je svejedno kome će prodati oružje i samom đavlu ako treba...samo nek je dobra zarada...sirotinja je svakako tu da ispašta.