Profesor socijalne politike na zagrebačkom Pravnom fakultetu Gojko Bežovan vratio se iz Danske s europske konferencije o socijalnoj politici i trendovima u članicama Europske unije. Prioritet stabilnih zemlja EU danas su, kaže, djeca, mladi i obiteljska politika, dok se kod nas niz godina socijalna država temelji na zaduživanju i trgovini socijalnim pravima.
Mladi platili najveću cijenu
Je li socijalna država kod nas održiva?
Jedno od najzapaženijih predavanja na konferenciji bilo je povezano s dualizacijom socijalne države u Europi. Veća prava u socijalnim državama svuda imaju starije dobne skupine, umirovljenici, a manja prava mlađi ljudi. U svim zemljama su u krizi puno bolje prošli stari ljudi nego mladi. Drugi aspekt dualizacije o kojem se govorilo jest da su se zemlje EU podijelile po pitanju učinkovitosti i izdašnosti mjera socijalne države. Skandinavske i kontinentalne stabilne zemlje imaju održivu socijalnu državu, utemeljenu na proizvodnji i na izvozu. Njima se stidljivo priključuju Poljska, Češka, Slovačka, Slovenija. Ostale su zemlje ruba Europe, a među njima su Španjolska, Portugal, Italija i Grčka, u kojima se socijalna država temelji na potrošnji i zaduživanju i postala je neodrživa. U tranzicijskim zemljama rubne Europe, Bugarskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Hrvatskoj socijalna država se ne temelji na potrošnji, koja više ne može generirati prihode za nju, nego na zaduživanju. U tim zemljama trguje se socijalnim pravima, osobito umirovljenika. Nitko ne stavlja u fokus mlade koji su platili najveću cijenu krize i kao odgovor na to masovno emigriraju iz tih zemalja.
Zašto se nismo uspjeli priključiti trendovima razvijenih u socijalnoj politici?
EU je 2013. izašao s konceptom socijalnog investiranja. No događa se da osobito tranzicijske zemlje nemaju odgovarajućih institucija, stručnjaka, a ni političku volju da koriste sredstva iz socijalnih fondova EU.
Koje su najranjivije skupine u našem društvu?
To su mladi i ljudi koji su ušli u novi socijalni rizik podizanjem stambenih kredita. Jedan od novih socijalnih rizika jest zaduženost u švicarcima dijela mladih koji su radno najsposobniji, biološki najpotentniji i koji su zapali u dužničko ropstvo. Na konferenciji je izneseno da su stabilne zemlje EU u okviru novog koncepta promijenile politiku. Prioritet EU su mladi, obiteljska politika i ulaganje u djecu od jasličke dobi da bi se osigurala njihova stabilnost u cijelom životnom ciklusu kao odgovarajuće radne snage. Zemlje s ruba Europe održavale su relativno visoke mirovine, kresale davanja za obiteljsku politiku i obrazovanje. Naša politička elita trguje socijalnim pravima, a neodgovorna je prema ljudima koji su u novim socijalnim rizicima. Tko je priječio Vladu da problem švicaraca stavi na dnevni red prije četiri godine?
Je li Vlada načinom na koji je riješila problem švicaraca i građana koji nemaju novca ni za platiti struju pokazala da je socijalno osviještena ili je riječ o kupnji glasova?
Vlada se tu pokazala neodgovornom. Temeljem uredbe o energetskom siromaštvu tu je mjeru trebala donijeti puno ranije na transparentan način i pokazati tko će biti korisnici te mjere. Što se tiče rješavanja problema švicaraca, ne znamo još što je taj model u cijelosti. Ako se cijeli problem bude riješio na trošak poreznih obveznika i bankama se priznati taj gubitak kroz oslobađanje od poreza, onda je to jako velika prijevara.
Kako je po vama trebalo riješiti taj problem?
Tako da dio troškova snose banke koje su bili špekulanti, dio država i dio troškova oni koji su kredit podigli. U povoljniji je položaj trebalo staviti one koji su kupovali prvu nekretninu, što nije lako ustanoviti. U Hrvatskoj smo uložili u kojekakve tajne policije i službe koje za nas prikupljaju irelevantne podatke, ali nismo uložili u evidenciju kakvim nekretninama raspolažemo. Nismo ništa ozbiljno napravili u evidenciji imovine zbog interesa ljudi u politici, koji imaju najviše imovine.
Po zaposlenosti mladih na dnu smo EU iza Grčke i Španjolske unatoč poticajnim mjerama. Što je država trebala učiniti za njih?
Imamo širi strukturalni problem, sličan problemima tranzicijskih zemalja. Ključni najprofitabilniji biznisi su u rukama stranog kapitala, koji je došao tu kako bi generirao što veću dobit. Na kraju financijske godine uzimaju redovito profit i iznose ga iz zemlje.
O porezu na imovinu
Ali imamo mi i domaćih poduzetnika s profitom pa se ne vidi razlika u odnosu prema radnicima?
Imamo ih malo, ali domaći reinvestiraju dobit, a zemlje gdje se ne reinvestira dobit nemaju razvoja, to je kolonijalizam. Tako se jednim značajnim dijelom Vlada našla svezanih ruku.
Hoćete reći da više nije mogla učiniti za mlade?
Kako da ne, Vlada je mogla učiniti više. Sve su razvijene zemlje u krizi stale s povećanjem mirovina. Hrvatska to nije napravila, nego je i dalje kupovala glasove.
Mnogi će na to reći da su povećanja mirovina bila mizerna?
Od početka krize 2008. mi smo stalno povećavali mirovine, a sve su druge zemlje stale s povećanjem mirovina. Novac kojim se mirovine povećavaju nije novac od doprinosa, nego iz proračuna i pripada i mladim nezaposlenim ljudima.
Ali i umirovljenici teško žive?
Da, žive teško. Ali će mirovine moći primati jedino ako ćemo moći zaposliti nove generacije. Umirovljenici neće vidjeti smisao svog života ako se njihovi potomci odsele iz ove zemlje.
Nemamo model socijalnog stanovanja, ni najamnog za one koji nisu socijalni slučajevi, a teško je očekivati da će se ljudi zaduživati olako kao prije krize. Kakva je stambena politika u drugim zemljama?
Mi nikad nismo imali strategiju stanovanja. Stanovanje je bilo veliko područje špekulacije gdje su novac zaradile elite iz građevine, banaka... Stambena politika se nije smjela prepustiti tržištu jer se i na nju kroz novi koncept EU gleda kao na socijalno ulaganje. Kad mladi odlaze van, rade kalkulaciju troškova života, računaju da će dobiti dvostruko veću plaću, ali će im je pojesti troškovi za stan. Ne bi se olako odseljavali da ovdje imaju stan. Država subvencionira stambene štedionice i daje novac onima koji ga imaju. Država ga daje meni, koji imam stambenu štednju, ali ne bi trebala. Na konferenciji o socijalnoj politici rečeno je da se očekuje da će zemlje koje će ući u eurozonu morati donijeti mjere koje se odnose na poreznu politiku, odnosno porez na nasljedstvo i na bogatstvo, koji uključuje i porez na imovinu.
Dosad su sve vladajuće garniture nalazile opravdanje da ga ne uvedu ili da ga odgode zbog nesređenih zemljišnih knjiga?
Tko je vlasnik imovine? Bogati koji odlučuju. Zašto bi porez uvodili sami sebi? To je problem odnosa snaga u zemlji i zato im je stalo da se ne uvede evidencija imovine. Razvili smo rentijersku ekonomiju, pa oni koji imaju imovinu žive od rente. Naši ljudi koji žive u inozemstvu kupili su imovinu u Hrvatskoj koju iznajmljuju. A mi koji radimo ovdje doprinosima i porezima održavamo njihove nekretnine.
Dakle, dok nas ne prisile iz EU ništa od poreza na imovinu?
Da, do tada nema šanse da to stavite na dnevni red bez obzira na to koja opcija bila na vlasti. Cijela politička elita suglasna je oko toga.
Zašto su kod nas rijetkost filantropi među bogatim poduzetnicima?
Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko tvrtke u stranom vlasništvu izdvajaju novca u zemljama maticama, a koliko kod nas.
Da imućni Hrvati izdvajaju dio profita za opće dobro, i stranim tvrtkama bilo bi neugodno ne izdvajati ništa ili više za opće dobro u državi u kojoj zarađuju?
Izdvajanje novca imućnih u općekorisne svrhe dio je vrlina zapadnog svijeta. Dio naših poduzetnika, koji imaju špekulativnu pozadinu, možda bi slijedio dobar primjer. Dobar je primjer Zaklada Adris, u kojoj sam član uprave. Rekao je prof. Damaška da hoće da ga slijede drugi bogati Hrvati. Naši ljudi u stranim tvrtkama, osobito u financijskoj industriji, odrođeni su. Kolege mi kažu da su vani njihovi šefovi banaka ključni ljudi koji javno predvode projekte za opće dobro. U nas se nikad nije tome pozitivno pristupilo u javnosti da se vidi da za one koji ulažu u dobrobit zajednice to ulaganje ima primjeren povrat. Vani tvrtkama koje tako posluju to utječe na veću cijenu dionica i kod građana razvija osjećaj da radije kupuju njihove proizvode nego proizvode poslodavaca koji se tako ne ponašaju.
>> U zemlji kontradikcije, strahova i lakoće življenja i djeca govore o ekonomiji
>> Ekonomska budućnost Hrvatske - Omča bi se mogla stegnuti 2016.
Spomenuti je malo oveći oportunist, a i populist.