Kad su odlazili put Njemačke naši su reprezentativci ispraćeni navijačkom euforijom i nacionalnim budnicama. Sada, na povratku s kratkog njemačkog izleta, vjerojatno će ih dočekati samo obitelji i prijatelji. Oni najžešći i najbučniji među nama, koji su neprestance oko sebe “ložili” pričama “mi ćemo daleko dogurati” vjerojatno će opet žestoko bučati, ali sada – da “ovi nemaju pojma”.
Kao što se od jedne prosječne reprezentacije napuhavanjem učinilo iluziju o “europskom Brazilu”, sada će se ista reprezentacija, ali sada tehnikom obezvređivanja, vjerojatno pretvoriti ne samo u nogometnu nego i u ljudsku mizeriju. Realno je očekivati da će se početi bjesomučno tamburati i tugaljivo bugariti o tome “što nam se dogodilo”. U Njemačkoj nisu bili samo nogometaši, treneri i nogometno vodstvo. Ondje smo bili svi mi.
I ne samo kao navijači. Ondje je bio i naš mentalitet, nacionalni karakter i kolektivno nesvjesno. Opet se potvrdilo da smo mi majstori opsjena. Pogotovu vlastitih. Mi smo često nerealni; od svakodnevnog života do nogometa. Zar samo nekoliko mjeseci prije nego što se stvorilo uvjerenje da prosječna ekipa Cice Kranjčara može ponoviti, pa i nadmašiti uspjeh vatrenih, nismo bili svjedocima iste bajke s neprosječnom Severinom? Povjerovalo se da je dovoljno da se naša zvijezda samo pojavi na pozornici pa da gledateljstvo te blazirane europske kič-parade padne u trans i počne je obasipati svojim divljenjem. A dogodilo se da za njezinu “Afriku-papriku”, osim darežljivih “komšija”, zapravo nitko nije dao ni bakrača. Zašto bi i svijet nogometa bilo briga što mi mislimo o samima sebi?
Jednako kao što se ponašao oko estrade ili sporta bi se ponašao i drugdje, pa i tamo gdje je to čak sudbonosno. Ta nas matrica ponašanja, čini se, kao nacionalni usud prati kroz cijelu povijest. U savez s Ugarskom i Austrijom ulazimo kao u spas. Južnoslavensko se ujedinjenje na Markovu trgu slavi “potocima malvazije”. Njemački se vojnici na Trgu bana Jelačića dočekuje s oduševljenjem. A četiri godine poslije s još većim klicanjem dolazak partizana. Dok jedan dio nacije u zanosu ide za Titom, pjevajući pobjedi i “proleterskoj Jugoslaviji”, drugi se dio povlači vjerujući da će se u Austriji predati Englezima. Koliko je ovdje (političkog) realizma vidjelo se i prije trideset pet godina kad se vjerovalo u mogućnost mirnog “federiranja Federacije”.
Pa i prije petnaesetak godina – kad se budalesalo o “mogućnosti mirnoga razlaza”. Sada se pak čuje “samo da nam je ući u EU”, ispod čega čuči uvjerenje da je to dovoljno da se kao panacejom riješe sve naše stare i endemske boljke. Kao što smo nerealni u prosudbi sebe, nerealni smo i u prosudbi drugih. Zbog nerealnosti nam se historija često obijala o glavu. U Njemačkoj nam je pak realnost samo udarila čvrgu.
