Dolazi proljeće, a s njim i nada kako se krećemo ka oživljavanju ekonomije i društvenog života. A opet, svi pomalo strepimo kako će taj “povratak u normalnost” izgledati i pitamo se, poput zatvorenika koji nakon duge robije izlaze na slobodu, koliko se svijet promijenio dok smo bili zatvoreni, hoćemo li se znati snaći u tom svijetu, kako se ponašati sad kad “popuste mjere”? Sloboda nam sve više izgleda kao strani teritorij.
Izgleda kako je jedina izvjesnost ovog našeg “novog normalnog” to da nam je uspjelo potpuno poremetiti “centar za normalnost”. Ne tvrdim kako smo prije bili sasvim normalni, već da smo imali nekakav osjećaj izvjesnosti i predvidljivosti života, o tome što znamo, kako se treba ponašati, što možemo očekivati. Taj osjećaj je sada narušen i trebat će neko vrijeme da se naviknemo živjeti izvan dosadašnjih okvira.
Kada su prije točno godinu dana države širom svijeta počele zatvarati svoje granice i uvoditi karantenu, malo tko je mislio kako prisustvujemo početku jedne od najvećih priča u ljudskoj povijesti. To se najviše osjetilo u medijima. Nije postojala nijedna druga priča osim korone. Čak ni užasni potresi koji su pogodili Zagreb i Petrinju, nisu mogli parirati vijestima o koroni. Da je negdje izbio treći svjetski rat, činilo se kako nikoga ne bi bilo briga.
Nevjerojatna prašina koja se podigla oko korone neminovno je sugerirala kako se radi o katastrofi nevjerojatnih razmjera. Većina rasprava tako se odvijala u atmosferi napada panike i bjesomučnog traženja žrtvenog janjca kojeg ćemo prinijeti bogovima kako bismo umirili njihovu srdžbu i odagnali kugu s naših vrata. Bahantkinje naoružane tastaturama jurile su društvenim mrežama tražeći koga će rastrgnuti na oltaru novog kulta.
Nitko ne može reći kako je strah od zaraze koronom neopravdan, ali kada strah preraste u paniku razum postaje prva žrtva. Korona je užasna tragedija, ali postoje i druga zla na svijetu, koja odnose milijune života, pa im se ne posvećuje ni približna pažnja. Korona ni u jednom trenutku nije bila na vrhu ljestvice uzroka smrtnosti. Međutim, panika inducirana s društvenih mreža neminovno je izbacila raspravu o koroni izvan svakog racionalnog okvira
.
Naš je život neprekidni niz izbora, od toga kada ustanemo kojom ćemo pastom oprati zube, pa do toga hoćemo li prije spavanja odgledati neki film, čitati knjigu ili brojati ovce. Tijekom dana mi donosimo odluke, od kojih neke nose veći rizik, dok su druge više konformističke. Sloboda izbora čini bit svakog čovjeka. Međutim, pred nastupom korona-panike takav je racionalan pristup problemu žigosan kao nešto okrutno i neljudsko.
U ovoj nam krizi nije od velike pomoći bila ni znanost, jer znanstvenici nisu imali jedinstven stav gotovo ni o jednom aspektu pandemije. Još i gore, gotovo da nema znanstvenika koji tijekom ovih godinu dana nije nekoliko puta promijenio svoje mišljenje. Umjesto znanstvenog odgovora dobijali smo pitijska proročanstva, koja su zvučala strašno dubokoumno, tako da ni najbolji auguri nisu uspijevali prodrijeti do njihova racionalnog jezgra.
U stvari, znanstvenici su više podsjećali na političare koji su nad nama vježbali svoje moći, nego na stručnjake koji su naučili strpljivo i korak po korak dolaziti do istine. Znanost je poniznost pred istinom, a ne božanski nadahnuto općenje s olimpskim bogovima. Pa se onda pitamo otkud toliko teorija urote oko korone i skepticizma oko cjepiva. Jedna od velikih štetnih posljedica korona-krize bit će gubitak povjerenja ljudi u znanost.
Vođeni logikom korona-panike i augurima znanosti, političari su se neminovno priklonili novom kultu i označili koronu kao krajnje zlo koje treba iskorijeniti svim sredstvima i po svaku cijenu. To je bilo “igranje na sigurno” koje se sada ispostavlja kao jako riskantan i prijevaran “augurski” potez, koji je narušio povjerenje ljudi u demokratske institucije. Pa se onda pitamo otkud sklonost ljudi demagozima i lakim rješenjima.
Kako se približavamo trenutku popuštanja mjera, tako će rasti i sklonost ka traženju krivaca u suprotnom smjeru. Ljudi će tražiti žrtvu “krnje” kao cijenu obnove normalnosti života. Reakcija iracionalna i štetna kao i panika naših “digitalnih bahantkinja”. Nakon godinu dana lutanja, sada je trenutak za rez između realnosti oko korone i panične reakcije, između mita i stvarnosti, kako bismo se okrenuli obnovi društva i oživljavanju ekonomije.
Samo oni najstrasljiviji vjeruju da je korona jako opasna. Ja sam imo u obitelji dosta oboljelih od korone i nijedan nije bio tesko bolestan. Neki nisu ni znali vec se morali testirat, a neki imali jedan dan malo temperaturu. Too je samo izgovor, da politicari mogu krasti u koroni. Sad djelu pomoc kapom i sakom svojim prijateljima a ovi se opet njima oduzuju, a za losu financijsku situaciju nisu oni krivi nego korona.