Upozorio me nedavno jedan pripadnik Balaševićeve sekte poklonika na vijest prema kojoj je nekadašnja balkanska folk-ikona za koncert u zagrebačkoj Areni u samo nekoliko sati prodala dvije tisuće ulaznica. “Ne znam, ako je to uspjeh kako se po medijima navijalo, kako onda nazvati ono kad Balašević cijelu Arenu rasproda u samo dva sata”, kaže. “I dobro, ima li tu neka poruka?”, podbodem ga.
“Naravno, još nije sve izgubljeno”, poentirao je zadovoljno u vezi s fenomenom “panonskog mornara” koji traje i dalje. U Hrvatskoj će se nastaviti ovog ljeta, koncertima u Šibeniku i u Puli, ali to je već ionako kontinuitet koji nikoga ne čudi. Povezanost novosadskog kantautora i književnika s ljudima koji ga i slušaju i čitaju, ali i razumiju, stvar je više civilizacijskog miljea, a ne odnosa autor – fan. Zbog toga je Đorđe Balašević gotovo neprekidno na putu, a broj svladanih razdaljina i podijeljenih emocija i u prvoj polovici ove godine bio je dosljedan.
Prva polovica godine bila vam je prilično dinamična. Koncerti su u Hrvatskoj uglavnom svi morali biti u “duplikatu” jer i planirani prvi uglavnom bi bio rasprodan – odmah. Sad vidim da je i lipanj u Šibeniku rasprodan, i to ponovno dva koncerta. Kako doživljavate tu činjenicu da gotovo bez ikakve reklame, samo “internim” obavijestima ulaznice za vaše nastupe u Hrvatskoj doslovno planu?
Nemojte me plašiti. Ako mi je život zaista postao dinamičan, prvi ću se put zabrinuti za sebe. Ne propuštam Balaševićeve koncerte već više od četiri desetljeća, a izračunao sam da bi drugi šibenski “Kalendar” bio tek osmi u ovoj godini. Prosjek od 1,33 nastupa mjesečno je, priznat ćete, i više nego pristojan prema publici. No, statistika je čudo, ona može i mnogo jadnije likove od mene predstaviti kao strašno bitne. Svaki će nas priučeni ministar, na primjer, uz nekoliko brojki upetljanih u postotke nekog “rasta bruto nacionalnog dohotka” ili slične nebuloze, za tren oka uvjeriti da u stvari živimo mnogo bolje nego što bi trebalo. Drugim riječima, mi iz stare škole više volimo da sami sebe uhvatimo u laži nego da čekamo da netko drugi to učini. Lijepo je reći kako sam ove godine doista pedeset posto koncerata morao ponoviti, ali što ako netko provali da se radi o samo dva “singl” nastupa, u Opatiji i Karlovcu, i dva “dupla”, u Čakovcu i Šibeniku? Istina je da ulaznice planu za čas, ali radi se o relativno malim prostorima, i kad mi je ravnatelj u jednom od spomenutih gradova rekao da su karte rasprodane za četiri minute, pitao sam da nije slučajno oboren server kad je toliko potrajalo. Tjera me đavo da se šalim, šale mi samo stvaraju nove neprijatelje, a još ni stare nisam potrošio.
Nekad, relativno nedavno, u vrijeme kad se još vjerovalo novinama, ovo o čemu govorim bilo je i mnogo gore, ali su se medijski lažovi očito toliko osilili da je bilo nužno da se izmisli internet kako bi se svaka vijest mogla triput provjeriti, kao sumnjiva novčanica od pedeset eura. Početkom osamdesetih prijatelji iz Londona organizirali su mi gostovanje u konferencijskoj dvorani svoje večernje škole, mjesto se zvalo “Kensington social centre” ili tako nešto, i u dvoranu je moglo stati osamdesetak ljudi, ne više. Takozvani “koncert” je trajao tri sata, od čega je sat i pol punački portir tražio prekidače za gašenje svjetla u dvorani, a ostalih sat i pol sam ih ja sve podavio “exstended” verzijom “Snaše sa salaša”. Poslije se to spominjalo kao “nezaboravno”, ali bojim se da bi pukla bruka na YouTubeu da ta snimka sad odnekud ispliva. No, ovo spominjem zato što se tamo zatekao i stari frend Dejan iz grupe “Moira”, koja je nekoliko ljeta prije toga svirala na Škarabi, a koji se u međuvremenu zaposlio u dopisništvu Tanjuga u Londonu.
On je tu informaciju složio iz čistog fazona, ali u svim je novinama sutradan osvanula agencijska vijest da je “Balašević održao nezaboravan koncert u dupkom punoj dvorani Kensington centra u prijestolnici Britanije”. I eto ti fame. Što je najgore, tehnički je sve i bilo istina, ali pravu istinu je znalo samo njih osamdesetak, uključujući debelog portira i mene, kao i onih petero koji su, ostavši bez stolica, znatno doprinijeli da dvorana bude “dupkom puna”. Danas se laže mnogo teže, ali to na žalost ne znači da će laži nestati, nego jedino da će se lažovi još više usavršiti. Istog časa se na društvenim mrežama sazna kad, gdje i zašto je netko nastupio, gdje je bilo poluprazno, a gdje još za nijansu praznije, ali, što se mene tiče, to će me samo natjerati da još više pazim da nigdje ne zabrljam. Moja reklamna kampanja pred koncerte tako je lukavo osmišljena da ste i vi povjerovali da je i nema.
U povjerenju, traje već četrdeset i koju godinu, i sve moje arene, sva kazališta i “domovi kulture”, svaki božji koncert, samo su dio kampanje za sljedeći, u tome je jedina tajna. Od prvog koncerta jedino pazim na to da zaslužim da se ponovno vratim u taj grad, a ovog puta je ta taktika poslužila čak i kao marketing za nastup na prelijepom mjestu gdje čudom dosad još nisam ni bio, na tvrđavi svetog Mihovila u Šibeniku. Kojim nastavljam reklamnu kampanju za pulsku Arenu, koja će biti važna faza reklamne kampanje za sljedeći koncert.
Čitajući komentare ispod vaših pjesama na YouTubeu, stječem dojam kako ljudi koji vas slušaju i koji se tamo javljaju čine svojevrsnu paraorganizaciju koja postoji autonomno, mimo svih političkih i administrativnih zakona. Je li umjetnost ostala kao zadnje utočište normalnih ili je to samo utjeha za sve luđi svijet u kojem živimo?
Mi s estrade baš nismo sasvim normalni, to vam je jasno. Polovica patološki prati svaki komentar o sebi, posebno one koje su sami poslali s lažnih naloga, a ja pripadam onoj drugoj, taštoj polovici, koja radije neće pročitati stotinu pozitivnih komentara nego da naleti na jedan negativni. Izabrao sam da komentare doživljavam, a ne da ih čitam, odavno prepoznajem lica u publici, ali mnogo je važnije što odavno prepoznajem i sebe među njima. To je moj narod. Da ne bude zabune, ne narod kojim se vlada, nego narod kojem se pripada, kodirani smo istim znakom, a umjetnost, ako je to druga riječ za osjećaj za lijepo, možda i jest samo tanka linija na tom barkodu, ali je presudna da se očitamo kao jednaki. Nikad se ne plašim da ću spomenuti neku knjigu, film, ploču, bilo što, a da netko od njih ne bi znao o čemu govorim.
Povezuju nas jezici koji se mogu pratiti i bez titla, ali se neću prevariti da upotrijebim riječ “zemljaci”, koja je u međuvremenu prilično kompromitirana, i već dugo sam veoma oprezan kad je spominjem, bilo u teritorijalnom bilo u etničkom kontekstu, ili naprosto govoreći o mentalitetu. Mislim da je pametnije da je izbjegnem i ovog puta, to prije što i ne bi bila prikladna uz ljude koji se pronalaze prečacima preko neba. Nekad su se oni koji isto misle nazivali istomišljenicima, ali bojim se da je i to jedna od riječi koja polako izlazi iz upotrebe. Uskoro će biti sasvim dovoljno reći i to da je neko “mišljenik”, pa da sve bude jasno.
Veoma sam sretan što s vremena na vrijeme poslužim kao povod da se “mišljenici” negdje okupe. Na nekim koncertima nosio sam majicu na kojoj smo Grunf i ja, i tekst da sam “samo jedan od nas koji ume da piše pesme kakve bi pisao svaki od nas da ume”. Stara izreka glasi, “ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se”, ali sam sve više za varijaciju, “ako ih ne možeš pobijediti, izbjegavaj ih”, i sve sam bolji u tome. Dosad nisam naletio ni na koga kom sam morao objašnjavati da je Grunf lik iz stripa “Alan Ford”. Ni što je to “Alan Ford”. Ni što je to “strip”. I tako redom.
U Ukrajini komičar postaje predsjednik, dok vi u jednoj od pjesama kažete da se “smešnih stvarih bojimo”. Strah je danas popudbina naših života i on samo raste. Osjećate li ga i kako se borite sa suvremenim svijetom?
Kod nas je obično obrnuto. Predsjednici prvo budu izabrani pa tek onda postaju komičari. Postaju tragikomičari, preciznije, ali tako se nešto i može očekivati od onih koji su i u politiku ušli kao naturščici. Nije to samo regionalni patent, svjetska je povijest prepuna ambicioznih nekarakternih epizodista koji su naumili postati karakterni glumci. Užasavam se tog šmiranja na političkom platnu, bilo da pokušavaju glumiti heroje ratnih spektakla bilo da izigravaju zvijezde mjuzikla, ali se još više užasavam publike koja na sve to nasjeda.
Naravno da je i tu strah umiješao prste, on nepogrešivo prati trendove, i mijenja oblike tako vješto da ga je ponekad gotovo nemoguće prepoznati. Krapinski ljudi su plašili groma, oluje, vuka sa sabljastim zubima, današnji Krapinci se plaše inflacije, međunarodnog monetarnog fonda, rezultata sljedećih izbora, princip je isti, sve su ostalo nijanse. Još jedna stara izreka, koju sam upravo izmislio, kaže da su glupost i strah papuče koje uvijek idu u paru. To su vjerojatno najdrevnija dva osjećaja u čovjeku, i zato se stoljećima i upotpunjuju tako uigrano. Moglo bi se reći da strah oduvijek vlada svijetom, osjećam ga svuda oko sebe, ali sve manje u sebi, pogotovo kad se dogode ovako divne stvari kao taj predsjednik Ukrajine. Sve je to cirkus, svaka čast umišljenim krotiteljima lavova i bezumnim letačima na trapezu, ali i oni su također samo prikriveni manekeni straha. Na kraju se ipak pamti samo ono što nas je nasmijalo ili rastužilo, a to su klaunovi, strah se najsigurnije može otjerati crvenim nosom, to provjereno znam.
“Dno dna” i dalje hara slušanošću, ali me zanima jesmo li u međuvremenu za poneki metar produbili naše pozicije. Likovi koje spominjete u pjesmi vidimo u svim dnevnicima i “ozbiljnim” političkim rialitijima. Još ste početkom devedesetih na nekim koncertima gorko zaključivali da smo mislili kako ne može niže, a može... Dokle? Kada će to konačno dno? Prestraši li vas ikada vidovitost koja se pokaže u mnogim vašim pjesmama, kao da ste “veštac i u tom fazonu”, što ste shvatili još u “Šansoni”?
Radujem se i laska mi što se u pojedinim pitanjima, i u gotovo svim odgovorima,možemo skupa naći u prvom licu množine, ali kad se radi o takozvanim angažiranim pjesmama, tu se kao svaki pristojni stranac moram ograditi od bilo kakve namjere da se uplićem u unutrašnje stvari. “Dno dna” je veoma čitko adresirano, ali se očito i tu omakla ona doza univerzalnosti koja je pojedine stihove učinila primjenjivim i izvan Srbije. Druga greška te pjesme jest to što je ispala gotovo optimistična u odnosu na istinsko dno dna, koje su odmah nakon njena objavljivanja redom dotakli vlasnici radiostanica hvaleći mi je krišom i tražeći da im oprostim, ali da “baš nije trenutak da je emitiraju”. No, već smo spominjali i strah, pa i klaunove bez crvenog nosa, to razočaranje je bilo veće samo tim što je bilo očekivano. Govorim, dakle, o dnu iz svog okruženja, a red bi bio da u Hrvatskoj o tome pjeva neki lokalni tamburaš i stihoklepac. Čudi me da netko od ovih “kineskih Balaševića”, koji bez stida i srama propuštaju “Kalendar” kroz “photoshop” svoje nenadarenosti, nije došao i na takvu ideju, tu im je tek sve otvoreno.
Vjerojatno ponešto moraš i doživjeti da bi mogao o tome govoriti. Svojevremeno sam napravio pjesmu “Slobodane, sloboda-ne!” koju su pojedini programi čak uspjeli zavrtjeti nekoliko puta. Još smo se tad nadali da smo na dnu, nadali, kažem, jer mi odrasli na Dunavu znamo da ti je pametnije da se odraziš od dna kad potoneš preduboko. Medijski bojkot koji je uslijedio, dug desetak godina, bio je ultrademokracija u odnosu na naslovnicu kojom se, recimo, pozivalo na linč uoči mog prethodnog koncerta u Puli. Neću je doslovno navoditi jer se takve riječi u pristojnim novinama ionako ne mogu objaviti čak ni kombinirane s onim cenzorskim zvjezdicama. Ocrnjen sam i danima razapinjan što sviram na proslavi godišnjice “Oluje” iako se čak i nije radilo o tom datumu, ali za svaki slučaj nisam te večeri izvodio ni “Život je more” ni ono “Pile moje, kako stvari stoje”. Jadna i moja publika i ja, da mi se otelo “šiba me nebo bičem oluje”, ili “šta je tu je, sakrijmo se od oluje”, ni more nas ne bi opralo. A što se tiče vidovitosti, i u nju sam se totalno razočarao. Što će mi, kog vraga, kad nikako da već jednom predvidi kraj i ovom ludilu.
Kako gledate na prosvjede i protuprosvjede u Srbiji? Biste li se uključili, jeste li imali poziva ili su onaj jedan izlazak uz Tadića na pozornicu u kampanji i “Živeti slobodno” u OTPOR-u završne riječi vašeg izravnog političkog angažmana?
Danas bih teško mogao napraviti grešku da povjerujem u nešto. Jedan stih glasi “iskustvo je tek pseudonim za sve naše greške”, i mogao bih se pozvati na njega, kao na prvi amandman, svaki put kad ubuduće budem upitan išta o takozvanoj politici. O famoznom “petom oktobru” mi je na žalost sve bilo jasno, ne šestog, nego još petog oktobra navečer, a Tadiću sam poslije podršku dao u čistoj samoobrani ne mogavši zamisliti blam da onaj Nikolić bude predsjednik zemlje u kojoj živim. Kad je na kraju to ipak postao, povukao sam se na distancu sigurnu za moju obitelj.
Možda je i “Knjiga koje nema”, ta topla, ali i intrigantna knjiga sa svojevrsnim ključem, bijeg od svega toga? Prošlo je dosta vremena od izlaska knjige pa me zanima kakve su reakcije, što kažu čitatelji, jeste li ih iznenadili svojevrsnom promjenom poetike? Pišete li sada nešto i koliko vas pisanje “otima” glazbi? Dobro, vaš glazbeni rad u velikoj je mjeri bio literatura budući da su i pjesme bile priče ispričane i notama. Što je s “Kalendarom detinjstva”, hoće li on dobiti epilog ili neće dopustiti da se baš do kraja odraste? Mislim da neću pogriješiti da kao novinar, a u ime vaših fanova pitam i kada će novi album?
Netko me je od onih verbalnih iluzionista nazvao “pjesnikom intuicije”, i ja sam to ozbiljno shvatio. Ništa ne radim s planom, a ako to ponekad i djeluje kao da je brižno isplanirano, samo je dokaz da sam u pravu. I, hvala vam za ovo “svojevrsna promjena poetike”, to sve objašnjava bolje nego što bih ja uspio. “Knjiga koje nema” je samo mašta u pisanoj formi, i u njoj je puno redaka koji će biti podcrtani i citirani, ali nije lijepo da je ja hvalim.
Čitatelji, alijas slušatelji, ili skraćeno “mišljenici”, nikad me ne hvale, niti se žure da me pokude, ali je to vrhunsko povjerenje zaparvo najveći kompliment koji autor može doživjeti. Ako im se nešto učini dobrim, ispada da su to i očekivali, a ako ih nešto pomalo i zbuni, sasvim sigurno će ga poštovati s pažnjom znajući da je s pažnjom i stvarano. Pišem sve više, da nisam kantautor, odavno se ne bih pojavljivao na sceni, neprirodno je gledati gomilu sedamdesetogodišnjaka na koncertima, gdje su svi ti klinci? Neću denuncirati koliko tko od kolega ima godina, ali ja ih imam šezdeset šest, a slike nekih koji još nastupaju sam imao na bilježnici iz aritmetike u šestom razredu. Uskoro će nam pokraj stalka za mikrofon početi postavljati one stalke s infuzijom. Uzgred, imam dovoljno “nesvrstanih” pjesama za novi album, ali to su već poznate pjesme, volio bih dovršiti i nekoliko potpuno novih. Za Pulu moram imati bar jednu takvu, a ako planiram i Zagreb, tu ih već mora biti barem tri.
Planovi do kraja godine? Je li prerano za to ili se već treba spremati na Božić s Balaševićem u Zagrebu?
Eto, kao da sam znao, pa sam to spomenuo. Želio sam očito i ja vama malo pomoći, vidite da mi je opasno postavljati pitanja, ne znam kratko odgovoriti. Bitno je da Zagreb ima mene u planu, ja ću se već uklopiti. Pokušao sam započeti tradiciju s božićnim koncertima, ali sam od nekoliko njih čuo da tih dana svi putuju i da je bolje nešto pokušati pomaknuti. Pa dobro. Mislim da nećemo pomicati Božić. Pomaknut ćemo koncert za koji dan, to će biti jednostavnije.
