Legenda kaže kako su nastale iz suza Crne kraljice – iz njezina desnog oka potekla je Crna, a iz lijevog Bijela rijeka. No i s legendom i bez nje, činjenica je da bez tih dviju živopisnih i moćnih krških rijeka danas ne bi bilo ni Plitvičkih jezera kao jednog od najljepših kutaka našeg planeta, a nakon više desetljeća, možda i čitavog stoljeća tijekom kojeg se tok Bijele rijeke ograničavao na prolaz kroz dvije cijevi – dvije će se družice u punoj svojoj snazi uskoro opet nesmetano grliti u dijelu vodotoka u Plitvičkom Ljeskovcu nakon što bageri odrade svoj posao.
Pazi se i na puzavi celer
– To je naš Super Mario – smije se voditeljica Odsjeka za ekologiju vode Andrijana Brozinčević, ističući kako je iza bagerista Marija Crnčevića bogato iskustvo na obnovama ekosustava. A u Nacionalnom parku Plitvička jezera ništa se ne prepušta slučaju. Trebalo je, naime, čak šest godina priprema, od proučavanja stare literature do prikupljanja podataka s terena, fizikalno-kemijskih, bioloških i hidroloških pokazatelja, geoloških i hidromorfnih istraživanja, određivanja sliva, kartiranja stanišnih tipova, procjene ekološkog stanja... da započnu radovi na uklanjanju barijera na Bijeloj rijeci. Zapravo se uklanja čak osam njih na osam km od Prošćanskog jezera do izvora Bijele rijeke, što je prvi takav zahvat u slatkovodne sustave u nas, čime se Hrvatska pridružila rastućem trendu oslobađanja rijeka od umjetnih beskorisnih barijera koje onemogućuju njihov prirodni tok i štete bioraznolikosti. Radovi na projektu, koji zajedno provode NP Plitvice i WWF Adria vrijedni su više od 100.000 eura, a dijelom se financiraju i iz 47 milijuna eura vrijednog programa Open Rivers kojim se do 2027. uklanjanjem barijera s tekućica na području Europe planira “osloboditi” 25.000 km toka, a ujedno se edukacija zajednice o njihovoj potencijalnoj opasnosti, ne samo za bioraznolikost nego i za ljude. U europskim je rijekama u zadnjih nekoliko godina bilo više od 80 smrtnih slučajeva uzrokovanih neodržavanim i starim barijerama, podsjeća Matea Jarak, projektna suradnica slatkovodnih programa u WWF-u Adria.
Četiri lokacije u NP Plitvička jezera, gdje su manje barijere i gdje su radovi jednostavniji, stručnjaci iz NP Plitvička jezera sami su “restaurirali” vodeći brigu i o staništu puzavog celera, rijetke vrste koju moraju očuvati, dok se na četiri, gdje su barijere u obliku zidina, cijevi dugih desetak metara te izgrađenih nasipa, od ponedjeljka užurbano radi kako bi već krajem ovoga mjeseca Bijela do Crne rijeke stizala svojim prirodnim tokom.
VEZANI ČLANCI:
– Iz nama nepoznatih razloga, unazad 50 do 100 godina na ovom su se području planirale graditi umjetne akumulacije te je napravljena i cijev kroz koju prolazi Bijela. To je, među ostalim, utjecalo i na naše autohtone dunavske pastrve, koje nisu mogle slobodno komunicirati od početka do kraja rijeke, no sada će, nakon uklanjanja barijera, opet nesmetano migrirati i biti najzastupljenija riblja vrsta na Plitvičkim jezerima – kaže dr. sc. Kazimir Miculinić, stručni voditelj Službe zaštite, održavanja, očuvanja, promicanja i korištenja NP Plitvice. Dunavske pastrve, objašnjava, nemaju veze s rijekom Dunav, nego su ime dobile po dunavskom slivu, kojega su Bijela i Crna rijeka dio. U međuvremenu su u rijeke unesene neke alohtone vrste riba, s kojima se mislila povećati bioraznolikost i s vremenom su prevladale. No to ne znači da su se one bolje snašle u plitvičkim vodama nego se pastrva, i unatoč njima, godinama naveliko izlovljavala – i u vrijeme kretanja na mrijest – jer klen i crvenperka ribičima nisu interesantni. Sve to razlog je što su NP Plitvička jezera pokrenula tri projekta, među kojima je i uklanjanje invazivnih ribljih vrsta koji se provodi već četvrtu godinu.
– Rezultati su izuzetno dobri. Izlovljavaju se klen, crvenperka, štuka i kalifornijska pastrva. Na vodotocima se hvataju s elektrogeneratorima, a u jezerima s mrežama – napominje naš sugovornik. Istovremeno se provodilo i poribljavanje s potočnom pastrvom. No u međuvremenu se shvatilo kako nju zapravo čine dvije vrste, ovisno o slivu – dunavska i atlantska.
Atlantska pastrva nepoželjna
– Imamo obje vrste ovdje, no kako se dunavska smatra autohtonom, cilj nam je da nju održimo. Obje je vrste morfološki nemoguće razlikovati i kad se uhvate tako da ih u vrijeme predmrijesta lovimo, odrežemo svakoj komadić peraje, ribe stavimo u mrežu čuvaricu te “otrčimo” u Zagreb gdje se DNA analizom prvo utvrđuje vrsta. Ako je atlantska, mičemo je iz staništa, a ako je prava dunavska – onda se dodatno radi i na njezinoj genskoj raznolikosti. Uzimaju se haplotipovi koje mi želimo, koji nedostaju... tako da primjerice, od 100 analiziranih pastrva na kraju njih 20-ak ide u daljnji mrijest. Zimus smo tako 10.000 jajašaca stavili u vodotoke – kaže Miculinić. Treći projekt je pak uklanjanje barijera. Pastrve u vrijeme mriještenja poput lososa plivaju uzvodno, ako mogu – i sve do izvora. A kako je Bijela puna barijera, to je do sada bilo nemoguće.
VEZANI ČLANCI:
– Sada je cijela priča zaokružena, stvaramo prirodne uvjete te ća pastrva ovdje ponovno biti glavna vrsta. U knjigama se i unazad 200 godina pisalo o njoj, kako je ovdje “čudo od pastrve” – za jesti, i za gledati i za loviti – pa se može reći i da su Plitvice centar radijacije dunavske pastrve koja je izuzetno stara vrsta – rekao je Miculinić.
Dunja Mazzocco Drvar, direktorica programa zaštite prirode u WWF Adriji, kaže kako je borba protiv klimatskih promjena prvo započela ublažavanjem tih promjena smanjenjem emisija stakleničkih plinova. Nekoliko desetljeća poslije (kad se vidjelo da to nije dovoljno) krenulo se i s prilagodbom na klimatske promjene, a danas se sve jače i češće u tom kontekstu spominje i treći stup – restauracija, odnosno renaturalizacija ili obnova prirode.
– U tom kontekstu naglasak je na strategiji bioraznolikosti kroz sve procese koji bi prirodu trebali učiniti jačom i otpornijom, čime bismo i sebe štitili od klimatskih promjena. Što se pak tiče slobodnog toka rijeka i barijera na rijekama – upravo u kontekstu klimatskih promjena, sve češćih izmjena sušnih razdoblja s razdobljima velikih oborina, intenzivnih oluja koje se sve češće događaju u Europi, riječne barijere danas su nepotrebne i više ih ni ne koristimo. Postale su štetne za prirodu, za biljne i životinjske vrste koje imamo, ali i opasne za čovjeka te je nam je njihovo uklanjanje postalo i dužnost – objašnjava Mazzocco Drvar. Od 2010. do danas za više od 50% poremećaja i materijalnih troškova u vodnim režimima i tokovima bili su odgovorni suša (36%) i poplave (19%), a ne smije se zanemariti ni opasnost od klizišta koja se aktiviraju nakon vremenskih nepogoda, zaključila je Mazzocco Drvar.
GALERIJA Predivni prizori Plitvičkih jezera: Snijeg i debeli minusi zaledili su slapove
