Dok putnici u novoj zračnoj luci u Pyongyangu mogu uživati u fontani s rastopljenom čokoladom, luksuznim trgovinama i vrhunskim arhitektonskim rješenjima, velika većina onih koji žive izvan glavnog grada upire pogled u nebo koje će, izgleda, prema njima ove godine biti osobito nemilosrdno. Kiše nema niotkud, a ako je u dogledno vrijeme ne bude, neće biti ni riže. Ne bude li riže, više od 90 posto stanovništva te zemlje neće imati što jesti.
Točnije, neće imati što skuhati zajedno s travom koja im služi da malo vitaminiziraju svoje obroke. Iz Pyongyanga je stigla preporuka da je trava dobra i hranjiva za životinje, pa je mogu jesti i ljudi. No kada nestane riže, mogla bi se dogoditi još veća glad od one iz devedesetih prošlog stoljeća koja je službeno odnijela više od pola milijuna života, a neslužbeno oko tri milijuna. Istodobno, tadašnji vođa Ki Jong-il je 1997. godine, na vrhuncu gladi u toj zemlji, redovito slao zrakoplov koji je obilazio europske i svjetske prijestolnice i tovario najfinije delicije za dragoga vođu.
Kulturni šok
Neki koji su uspjeli pobjeći iz te zemlje bili su apsolutno u šoku kada su vidjeli koliko vrsta hrane postoji. Jedna je djevojka, primjerice, rekla da nikada u svome životu nije vidjela voće, povrće, meso, ribu, slatkiše... Ništa osim riže i trave! Kad je probala naranču, bio je to za nju svojevrsni kulturni šok. Svjedočanstva govore i o izgladnjeloj djeci koja više gotovo i ne nalikuju na ljude – imaju golema, rahitična tijela, ruke i noge poput štapića, a lice im je prekriveno dugačkim, gustim dlakama. Kosa im je izgubila prirodnu crnu boju i postala sivkasta. Čak 40 posto djece u toj zemlji boluje od izuzetno teškog oblika neuhranjenosti koja je tolika da gotovo sigurno nikada neće odrasti u zdrave ljude.
Međunarodna zajednica i raznorazne agencije koje se bave humanitarnom pomoći itekako su svjesne nove tragedije koja će potkraj godine zahvatiti tu zemlju. I svi su spremni poslati pomoć, no ostaje otvoreno pitanje u kojoj bi mjeri pomoć izvana mogla pomoći tim nesretnicima koji zapravo i ne znaju da postoji neki izvanjski svijet.
Glad služi kao oružje za održavanje režima
Zapad na Sjevernoj Koreji uporno lomi zube i moždane vijuge, no još se nitko nije uspio dovinuti receptu koji bi pomogao u demontaži režima koji je temeljito isprao mozgove tri do četiri generacije stanovništva. Taj režim zapravo i gradi velik dio svoje moći na gladi koju je potkraj pedesetih prošlog stoljeća Mao Ce-tung kreirao u Kini. To je neprirodna glad koja služi kao oružje za održavanje režima. Tada su u Kini stanovništvo masovno tjerali u radne logore i prisiljavali ga na iscrpljujuću rad. Kada bi malaksali, nisu im davali hranu, što je dovodilo do vrlo brze i sigurne smrti. U osnovi, cijela Sjeverna Koreja, osim područja glavnoga grada, radni je logor u kojem se koriste iste metode kao i u Maovoj Kini u prošlom stoljeću, a to su metode patološke tiranije koja ne preza ni pred čime.
Najnovija je ideja da bi stanovništvo trebalo informirati o tome da postoji drugi svijet u kojem se živi malo drugačije i kojem oni zaista imaju razloga zavidjeti. Ako ništa drugo, pun tanjur barem jednom na dan. Čini se da su Zapad i okolne razvijene zemlje počeli raditi na komunikacijskim platformama koje bi mogle barem inicirati neki obrat u svijesti tih ljudi. Riječ je o malim, jeftinim pametnim telefonima, plejerima i stikovima sa sadržajem koji se mogu spustiti iz zraka s pomoću balona.
Iako će ovo možda zazvučati jako okrutno i nehumano, nadolazeća glad mogla bi poslužiti kao snažno oružje protiv režima u Pyongyangu. Možda bi tanjur s hranjivim obrokom doista mogao gladnu masu okrenuti protiv patološkog tiranina.
>>Sjeverna Koreja objavila da je lansirala projektil iz podmornice
>>Dužnosnik: Sjeverna Koreja upotrijebit će nuklearno oružje ako ih SAD na to prisili
Kim ko balon,lakse ga preskociti nego zaobici,zivi ko tito a narod mu pase travu.Tipicna komunjara,odveo narod u kameno doba.