Englez Michael Unsworth je 1970. godine, još kao student, u Londonu upoznao Hrvaticu Mašu zbog koje se dvije godine poslije prvi put zaputio u tadašnju Jugoslaviju. Iz Nizozemske, gdje je njegov otac, tada već kao umirovljeni časnik Kraljevske mornarice, radio za NATO, stigao je autostopom do Rijeke, gdje se ukrcao na parobrod prema jugu. Sjeća se i danas da se brod zvao Osijek i da je spavao na palubi. Iskrcao se u Korčuli, gdje ga je dočekala Maša sa svojom majkom i očuhom, u maloj barci kojom su stigli do njihovog doma u Orebiću. Godinu kasnije Michael i Maša su se vjenčali i zajedno su nastavili svakog ljeta dolaziti u Orebić, preskočivši samo dvije godine u kojima su im se rodile kćeri.
O svemu tome gospodin Unsworth mi je pričao na predivnom šetalištu oko staroga grada Korčule, pred njegovim luksuznim hotelom i restoranom Lešić Dimitri Palace, nazvanom po nekadašnjim vlasnicima stare zapuštene palače koju je kupio i pretvorio u ugostiteljske objekte najviše kvalitete. Najviše priznanje za dugogodišnji rad na neprestanom podizanju kvalitete proljetos je stiglo u obliku prestižne Michelinove zvjezdice ponosno istaknute na kamenom pročelju.
Gospodina Unswortha upoznao sam prije deset godina dok je još u Zagrebu, skupa s nažalost pokojnim dirigentom Sašom Britvićem, sanjao, zamišljao i pokretao Korčulanski barokni festival, koji je ovog predivnog rujna, usprkos svim teškoćama, doživio sjajno deveto izdanje. Razgovor smo počeli prisjećanjem na mladost Unsworthovih i njihovu prvu investiciju u Hrvatskoj. Posljednja je obnova i uređenje još jedne kuće u staroj jezgri Korčule koja će im uskoro postati novi dom.
– Kada su umrli Mašini djed i baka, mi smo naslijedili pola kuće u Orebiću, a drugu smo polovicu otkupili od Mašine tetke. Prvi smo je put obnovili oko 1980. godine. Sjećam se odlaska u tada jedinu orebićku trgovinu kućanskim aparatima. Pitao sam trgovca ima li katalog perilica rublja. Prilično se naljutio i rekao mi: “Ako hoćete veš-mašinu, evo vam veš-mašina” i pokazao na jedini model u trgovini. Bila je to prilično jednostavna obnova jer teško se moglo nabaviti išta kvalitetno. Zato smo kuću ponovo obnovili 2006. godine.
Dolazak u komunističku zemlju za vas je morala biti prilična avantura. Je li bilo mnogo kompliciranije nego danas upuštati se u obnove i uređenja?
Napraviti bilo što bilo je mnogo kompliciranije nego danas. Na primjer uvesti u kuću telefonsku liniju. Tada je za to trebalo dati mnogo novca, dok se danas na vas nabacuju telefonima. Sjećam se kako smo pošli nabaviti bocu plina. Gospođa koja je vodila skladište i trgovinu bila je također prilično ljutita što nemamo praznu bocu. Bila je vrlo nepovjerljiva i vjerojatno mislila da imamo neke sumnjive namjere, da se pretvaramo da nemamo nijednu bocu kako bismo se domogli dvije. Svejedno, koliko god se svodio na osnovne stvari, život je ovdje ipak bio puno bolji nego u ostatku komunističke istočne Europe.
Iza vas je duga i uspješna karijera u investicijskom bankarstvu, od Londona do Tajlanda. Zašto ste na svoj prvi put prema Hrvatskoj krenuli autostopom?
Zato što su mnogi studenti tada tako putovali jer nismo imali novca za drukčiji prijevoz. Postojala je preporuka vlade koliko je studentu potrebno dati novca da pokrije sve osnovne potrebe i upravo toliko je meni davao moj otac. Za sve ostalo morao sam zaraditi, tako da sam sve praznike uglavnom proveo radeći. Rođen sam 1949. godine u Kentu, ali obitelj je ubrzo nakon mog rođenja otišla u Australiju jer je otac bio časnik Kraljevske mornarice. Odatle je, točnije iz Tasmanije, podrijetlom i moja majka premda je rođena u Engleskoj. Nakon Australije opet smo nekoliko godina proveli u Engleskoj, u mornaričkoj bazi u Portsmouthu, pa onda tri godine na Malti. Tada se moj otac umirovio i dobio posao u NATO-u, tako da sam ja svoje tinejdžerske godine proveo u Nizozemskoj umjesto u katoličkom internatu u Engleskoj, u koji bi me vjerojatno poslali jer je obitelj moga oca katolička iz Lancashirea. Tamo reformacija nikada nije stigla.
Jesu li roditelji bili sretni što ste se oženili katolkinjom?
Zapravo smo Mašu obratili (smijeh). Tri mjeseca prije našeg vjenčanja ona se krstila u crkvi sv. Martina u Žrnovu, na Korčuli, gdje je morala prije toga pohađati i vjeronauk. Dobar dio njezina obiteljskog zaleđa bio je komunistički premda ona sama nikada nije bila komunist, kao ni njen ujak Vlado Habunek, veliki umjetnik, koji ju je uzeo pod svoje okrilje i omogućio joj za vrijeme studija godinu u Parizu, a nakon toga i godinu u Londonu da nauči engleski, gdje smo se i upoznali. Vjenčao nas je u poznatoj londonskoj crkvi u Farm Streetu nadbiskup Roberts, isusovac koji je svojedobno vjenčao i moje roditelje.
Kako je počela vaša poslovna karijera?
Jednu godinu studija proveo sam radeći za jednu londonsku brokersku tvrtku koja me, nakon što sam diplomirao, pozvala i ponudila mi posao. Radio sam za njih više od dvadeset godina, a 1984. sam poslan u Hong Kong, a potom i u Tajland.
Kada ste se i kako osamostalili?
Nakon što je našu tvrtku kupila velika američka investicijska banka Merryll Lynch. Nije nam se sviđala njihova etika. Bili su previše pohlepni i, čim su krajem 2000. godine istekle ugovorne obveze prema njima, većina je nas iz uprave naše bivše tvrtke otišla. Cijela ta industrija postajala je jednostavno sve pohlepnija gomilajući novac na novac. To nije bilo zdravo ni moralno.
Je li to trend koji je prevladao?
Nama je na prvom mjestu bio klijent, a ne naš džep. Nažalost, još uvijek se previše posluje na suprotan način. Tržištu treba etička reforma. Tržište koje bude nastavilo biti velika kockarnica nema nikakvog moralnog prava da opstane. To je i dalje najefikasniji mehanizam, ali treba mu mnogo više regulacije. Biznis i dalje raste, sve je više i više raznolikih proizvoda, ali ono u što doista treba ulagati etički su standardi. To je način na koji poslujemo mi u Lešić Dimitriju. Imamo etičke standarde koje primjenjujemo i prema našim gostima, i prema našim zaposlenicima, i dobavljačima. Nikad ne varamo, uvijek plaćamo na vrijeme, poštovanje i pravednost su pravila u ophođenju s osobljem.
Koliko takav visoki etički standard otežava vaš posao?
Ja mislim da ga olakšava. Ljudi kod nas ostaju dugo jer, kada pružate lojalnost, onda je i dobijete. Zato su nam vjerni i dobavljači jer znaju da će biti plaćeni i da ih nikada nećemo pokušati zakinuti. Našem osoblju je ugodno i lako imati visok standard u ponašanju prema gostima kada se mi prema istim standardima ponašamo prema njima. Kada imate dvostruke kriterije, tu nešto ne valja. Ne možete imati jedne kriterije za jednu skupinu, a druge za drugu skupinu ljudi. Uzajamna lojalnost tu je od presudne važnosti. U ovom poslu ne možete podizati kvalitetu ako svake godine mijenjate zaposlenike, ljude koji su u tome najvažniji.
Kada spominjete regulaciju, izlažete li se riziku da vas netko nazove socijalistom, što je danas ravno psovci?
Ja nisam socijalist. Ja sam kapitalist. Ali kapitalizam je tržišni mehanizam, a ne filozofija u onom smislu u kojem je to marksizam. Taj mehanizam je i dalje u najviše slučajeva najefikasniji i najbolji način distribucije resursa, konkurentnosti, postizanja najviših standarda i niskih cijena. Upravo zbog toga su svi monopoli i oligopoli jako opasni u kapitalističkim ekonomijama jer tvrtke uvijek tome teže. Ali, kada je riječ o socijalnoj politici, rekao bih da sam prilično lijevo jer čvrsto vjerujem da bi zdravstvena skrb trebala biti besplatna za sve, da bi svi trebali imati pristup najkvalitetnijem obrazovanju i da bi svaka država trebala poštovati i štiti svoje građane.
Kako pomiriti profit i kvalitetu?
Ako jurite za brzom zaradom i kratkoročnim profitom, vi štetite kapitalizmu, štetite svojim kupcima i klijentima i na kraju samom sebi. Meni se jedinom logičnom strategijom čini gledanje na profit kao na dugoročan cilj do kojeg dolazite s pomoću vizije, taktike i strategije, tako da vaš posao ostane održiv. Ako pokušavate opljačkati svoje goste, kao što rade neki restorani u turističkim mjestima, sebi radite najveću štetu. Ljudi nisu glupi i oni prepoznaju i cijene kada vide da im nastojite pružiti najbolje za njihov novac, vraćaju vam se, šire dobar glas, preporučuju vas prijateljima, premda mi svakako ne spadamo u jeftine restorane, ali među onima s Michelinovom zvjezdicom nismo ni preskupi ni najskuplji. Na primjer, kada vam dođu gosti s luksuznih jahti, njihovi skiperi ih kasnije obvezno pitaju kako im je bilo. Ako čuju bilo kakve prigovore, kada sljedeći put doplove s novim gostima, sigurno im neće preporučiti vaš restoran. Nas je to ove godine spasilo. Prihod našeg restorana u kolovozu je bio 90 posto od prošlogodišnjeg, a s obzirom na okolnosti, bio je visok i u lipnju, kada smo otvorili, i srpnju. U tome je veliku ulogu igrao upravo povećani dolazak luksuznih jahti.
Koliki udio oni čine među vašim gostima?
To vam ne mogu reći precizno, ali sasvim sigurno u visokom postotku, rekao bih barem trećinu ili više. Tu je i još jedna velika grupa ljudi koji su unajmili luksuzne privatne vile i apartmane. Ovo je bila godina u kojoj su ljudi bili zabrinuti za svoju sigurnost i oni koji si to mogu priuštiti osjećali su se sigurnije na jahtama i u vilama nego u hotelima, osobito velikima.
Sjećam se da ste, slično kao o poslovanju, govorili i o pokretanju Korčulanskoga baroknog festivala, kao utrci na duge pruge...
Da, to je maraton. U Lešić Dimitriju nastojimo izgraditi nešto što će trajati mnogo dulje nego ja. Na taj način smo i došli do Michelinove zvjezdice. Ali, prava zvijezda naše Michelinove zvijezde je naš chef Marko Gajski. Osim što je sjajan kuhar, on je i sjajan vođa naše jake ekipe, u kuhinji i u posluzi. Michelinova zvijezda ne znači samo kvalitetu hrane, nego i efikanost i pažnju posluge, kvalitetu cijelog ambijenta, izvrsnu i pažljivo odabranu vinsku listu koju posluga poznaje i zna kako je treba predstaviti... mnogo je tu detalja na koje treba obratiti najveću pažnju. To se sve postiže treningom, a naša je ekipa, upravo zato što je tako dugo s nama, odlično utrenirana. Golemu ulogu u tome imao je naš voditelj restorana i izvrstan sommelier Dražen Matković, koji je nažalost tragično poginuo u prosincu prošle godine. Ova Michelinova zvijezda na zidu pripada i njemu.
Koliko vas je to priznanje iznenadilo, ako je uopće bilo iznenađenje?
Mi smo za to radili mnogo godina. Prvi korak je bila Michelinova preporuka koju smo dobili 2018. i i koja znači da ste iznad prosjeka i da ste sposobni natjecati se za zvijezdu. Mi smo već lani znali da smo blizu tog cilja. Naime, svi restorani s Michelinovom preporukom u prosincu su bili obaviješteni da će i sljedeće godine ostati na tom popisu, osim nas i nekoliko drugih, što je značilo da smo u užem izboru za zvijezdu. To nas je potaknulo da analiziramo koje su nam slabije točke koje možemo još poboljšati. Podigli smo kvalitetu posluge, nastojali smo još podići kvalitetu hrane za koju bez oklijevanja mogu reći da je već bila visoka i uložili smo dodatne napore na svim područjima. I onda je u ožujku stigla sjajna vijest.
Jeste li pokušavali doznati kada bi vas mogao posjetiti i tko bi mogao biti Michelinov ocjenjivač?
Ne. Radije smo nastavili u svakom našem gostu gledati Michelinova inspektora i tako se prema svima odnositi. Cilj nam je oduvijek bila konstantna i dosljedna kvaliteta posluge, najviši standardi prema svima. I poštovanje privatnosti. Kada nam je prošle godine na masažu došao Luka Modrić, nitko od naših terapeuta nije ga zamolio za fotografiranje, koliko god im je to teško palo (smijeh).
Kada ste pokretali Korkyra Baroque Festival, koji i danas velikim dijelom financirate, koliko je to bio izraz vaše osobne ljubavi prema glazbi, a koliko poslovna strategija?
Mislim da je više bilo ovo prvo, jer u poslovnom smislu festival ne predstavlja velik dobitak za Lešić Dimitri Palace, ali znači mnogo za Korčulu i njezin imidž, što pomaže svima. Ja oduvijek osjećam i tvrdim da se hrvatski turizam mora kretati prema sve zahtjevnijim gostima i prema privlačenju manje ljudi koji će ovdje potrošiti više novca, umjesto masovnog turizma, pretrpanih ulica i zagađenja mora što donose veliki kruzeri. Tako su i ljudi izloženi manjem stresu, ne padaju s nogu i pružaju još kvalitetniju uslugu. A kultura je vrlo važan faktor u tom okretanju kvalitetnijem tržištu. Jedan od dobitaka ovogodišnjeg festivala je bio u tome što nismo mogli dovesti inozemne umjetnike pa smo ubrali plodove dosadašnjeg ulaganja u Hrvatski barokni ansambl i sjajne mlade hrvatske glazbenike koji su napravili uistinu sjajan posao, što ulijeva pouzdanje i za budućnost. Osobito smo ponosni na ovogodišnji festival i program koji smo ponudili, za što je nazaslužnija uporna umjetnička ravnateljica Laura Vadjon jednako zauzeta oko umjetnika i programa kao i oko dobivanja financijske potpore i u traženju sponzora. I dalje stojim iza svojih riječi da je odgovor na svaku krizu još više i više kulture.
