Na trenutak sam se osjećao kao Kaligula. Žrtve su bile postavljene ispred mene, dojmljive u svojim oklopima. A ja sam morao odlučiti koji će od njih večeras umrijeti za moje zadovoljstvo, a koji će poživjeti malo dulje... Tako otprilike započinje panagerik Chrisa Leadbeatera Istri i njenoj kuhinji, objavljen u britanskom Telegraphu.
Naslov "Predstavljamo najpodcjenjeniju europsku regiju po pitanju hrane" najbolje objašnjava o čemu autor piše u svom članku.
Diveći se još živim škampima serviranima u Plavom podrumu, "jednom od najosobitijih jela koje je jeo", Leadbeater niže pohvale i drugim delicijama koje su mu podastrili na stolu u ovom restoranu u Volovskom - mariniranu trlju, juhu od divljih šparoga, tjesteninu s istarskim tartufima...
Uz čašu malvazije složio se s vlasnicom restorana koja mu je objasnila kako su kvarnerski škampi savršeni zbog idealnog omjera soli u vodi i prave količine fotosinteze. A ni oklop im nije tvrd kao onima iz Sjevernog mora. Nije mogao a da ne nahvali i ulje, iscijeđeno iz maslina sa vodnjanskih stabala starih i više od stotinu godina.
Autora ne čudi što se u Volovskom dobro jede; blizu je Italija, a o njihovoj kuhinji ne treba trošiti riječi. Klijenti su često Talijani, a i sam je kraj nekoć bio pod Italijom. No, Hrvati su na pravom putu da proslave vlastitu kuhinju, zapaža Leadbeater, uvjeren da rovinjski Monte, prvi hrvatski restoran s Michelinovom zvjezdicom, neće biti i posljednji.
Dopao mu se dakako i cijeli Rovinj, ta džepna inačica Dubrovnika s narančastim krovovima i kamenim uličicama.
Leadbeater se potom uputio u Rijeku. Prvo je obišao tamošnju ribarnicu, a zatim je svratio u konobu Fiume gdje se pogostio mariniranom hobotnicom i (opet) škampima serviranim na posteljici od riže, crnoj od sipine tinte.
- Bilo je toliko zasitno da se bojim da neću jesti cijeli tjedan, pomislio je autor nakon obilnog ručka.
No kad pravi novinar zagrize u informaciju ne pušta je lako. Stoga je otišao na Krk gdje je posjetio bar Volsonis, smješten u ruševinama iz rimskog doba, pa Kuću krčkog pršuta, gdje "šunkice vise sa stropa poput ružičastih vampira", da bi u restoranu Nada kušao tunu u umaku od soje i humusa, podmazujući grlo odležanim vinima na čaše.
Po povratku s otoka svratio je u u konobu Zijavica u Mošćeničkoj Dragi gdje ga je chef Stiven Vunić ponudio tartarom od tune, toliko svježim da su ga samo odsutnost glave i repa uvjeravali da riba više nije živa.
U restoranu Badi u Lovrečici gostio se lubinom s raviolima i tartufima, u masliniku obitelji Ipša ispijao je gutljaje domaćeg pinota gris, da bi potom s Višnjom Prodan i njenim psima po buzetskim šumama tragao za tartufima. Njihova cijena na svjetskom tržištu doseže i deset tisuća eura po kilogramu, zapaža autor i ubrzo otkriva zašto..
- Pronašli smo samo jedan tartuf, no ne zna se tko je bio sretniji, Višnja kojoj je taj posao strast, pas koji je namirisao tartuf ili ja koji će dio tartufa iskoristiti za doručak, napisao je Leadbeater, stavljajući hrvatsku Istru na listu gurmanskih regija koje svakako treba posjetiti.
>> Pogledajte u kakvom su stanju zagrebački mostovi
Nasa 🇭🇷 🇭🇷