U početku "Obzora" također je bila riječ, da opravda smisao s kojim je taj prilog pokrenut – da služi ljudima da se bolje razumiju i da se lakše sporazumiju. Riječi su u novinama i na sredini, sve do kraja, kada do kraja dođe, pod pritiskom tržišta i nove tehnologije. U tisuću brojeva "Obzora" skupilo se više riječi nego što ih je Tomislav Ladan prikupio u svojoj knjizi. Riječi iz tisuću brojeva "Obzora" ne bi se moglo drukčije izračunati nego da netko mjeri koliko kapi vode prolazi ispod Savskoga mosta. I riječi prolaze, katkad ih nosi voda. Evidentno se ne mora dokazivati. Novine su islužene tvornice riječi, po njima se više ne služe velike mise. Još služe čovjeku da vjeruje drugima da bi vjerovao sebi, vjeruje sebi, pa sluša druge, da bude siguran u sebe. Prošla su vremena kad se ništa nije događalo ako "nije bilo u novinama". Čovjek je naučio riječi, onda je riječi naučio pisati; tako su nastale novine. Tko zna koliko je riječi trebalo "Obzoru" da nešto objasni i objavi, u zemlji koja se oslobađala jednoga sistema, a nije znala gdje će završiti. U tisuću brojeva prošla je rijeka riječi više nego vode ispod mnogih mostova.
Postoje različite riječi, različite po težini i po značenju; postoje riječi koje umiruju i riječi koje raspiruju; riječi koje ohrabruju i riječi koje potiču depresiju. Postoje i preteške riječi, one su ubijale pjesnike, ljude osjetljiva srca. Što bi rekao nezaboravan i zaboravljen virtuoz riječi Tomislav Ladan, postoje velike i nevelike riječi: Vlast, Moć, Slava i Bogatstvo svakako su "velike, ako ne i prevelike", ne samo za Ladana. A blage riječi kao što su Duša, Duh ili Mudrost nisu "izričajne sitnice" iako za njima nema neke prevelike potražnje. Riječima barata svaki čovjek; neki vještije, neki manje vješto, neki sa znanjem, neki bez znanja, neki s odgovornošću, neki bez odgovornosti. Za javne profesije riječ je isto što je pogonsko gorivo u motoru. Tko ne kontrolira vlastite riječi, nalazi se u stanju latentne agresije, čak i prema ljudima koje ne želi povrijediti.
Pisci žive za riječi i od riječi više nego ijedna druga profesija; više od novinara, koji podliježu manjoj rigoroznosti. Neki su upozoravali da preteške riječi ubijaju. Paulo Coelho ostavio je veliko upozorenje: "Od svih razornih oružja koja je čovjek sposoban izumiti, najstrašnije i najmoćnije bila je riječ. Bodeži i koplja ostavljali su trag krvi, i strijele su bile vidljive izdaleka. Otrovi su mogli biti otkriveni. Ali, riječ je uništavala, ne ostavljajući tragove."
Idu riječi, otprilike onako kako prolazi vrijeme. Iste riječi u različito doba nemaju isto značenje. Okolnosti mijenjaju smisao. Govoriti danas o pomirenju u Hrvatskoj nije isto kao prije 20-ak godina, kad je zemlja još bila okovana ledom svakojake mržnje, koja je ratu prethodila i koja je u ratu stvorena. Za svako zlo i za svako dobro postoje riječi koje ga najavljuju i objašnjavaju. Najveći zločinci govorili su i pisali o zločinima koje će počiniti; nisu ih uzimali ozbiljno, a kad su njihove buduće žrtve shvatile, bilo je kasno. Nešto se od toga odvijalo i na ovim prostorima dok je odzvanjalo od olako danih obećanja. Eho se još može čuti na raznim stranama.
Riječi uvijek idu ispred događaja, i kad su dobre, a pogotovo kad nisu dobre. Ne kaže narod bez razloga da se loš glas čuje dalje od dobroga. Prije nego što su pokrenuli tenkove i drugu vojnu silu, išle su teške riječi koje su trebale opravdati nasilje. Ništa nije lakše zloupotrijebiti nego riječi; za oružje treba dulja priprema, oružje se lakše proizvodi, postoje cijele tvornice koje su za to specijalizirane. Riječi mogu izbiti iz svakoga čovjeka, jednom kao uvreda, na koju je bolje ne uzvratiti, drugi put kao prijetnja, koju je teško ne primijetiti, a jednom kao verbalno nasilje, koje zna izazvati i mirne duhove. Velike su se kontradikcije izražavale u medijima; Hrvatska nasuprot Jugoslaviji; demokracija nasuprot diktaturi; država nasuprot neredu.
Riječi obično prate promjene u politici, idu ispred ili iza događaja. Domovinski rat izaziva kod Hrvata zanos kao ni jedan događaj u hrvatskoj povijesti; takvu vojničku i političku pobjedu nisu doživjeli od stoljeća sedmog, otkad računaju svoje postojanje. I kad je pobjednički i oslobodilački, rat je uvijek rat, sa žrtvama i kod pobjednika i kod poraženih. Pitanje je hoće li svaki današnji Nijemac, koliko god protunacističkog uvjerenja bio, odobravati što su Saveznici, recimo, srušili Dresden, nemilitaristi među Japancima što su Amerikanci bacili atomsku bombu na Hirošimu. Jesu li u nas ratovi mogli završiti bez ratnih zločina? Povijest može biti učiteljica života, ako ju se ne siluje. Nakon svakog rata dolazi ili novi rat ili mir i pomirenje. U Europi su glavni ratnici zakopali sjekire; Hrvatskoj se rat stalno nameće ili ga sama ne može zaobići. Geopolitičke prilike okrenule su se na hrvatsku stranu; Hrvatska je vojnički zaštićena pa se ne mora bojati svakog šuma u bližem ili daljem susjedstvu; dio je velikoga tržišta gdje bi mogla prodati puno više nego što proizvodi; odnedavno ima europsku valutu, a da nitko ne žali za kunom, iako je dobro opsluživala hrvatsko tržište; prema Zapadu ima otvorene granice, a od Istoka čuva Europu, kao da je Huttington crtao granice.
Na putu od Balkana do Europe mediji su najmanje zanovijetali. Gotovo nitko nije širio sumnju treba li Hrvatskoj Europa ili može sama bez Europe. Slovenija je iskoristila prednosti najrazvijenije republike koja je, s iskustvima civilnoga društva, ušla u Europu prva, i bez rata. Europa nije samo sistem, Europa je i vrijednost, civilizacija kojoj je Hrvatska težila kad se odvojila od Jugoslavije. Hrvati i Srbi i dalje se spore i oko nekih nespornih činjenica, recimo tko je rat počeo. Bez objektivnog, uvjerljivog i prihvatljivog objašnjenja rata nema pravoga pomirenja. Hrvatska može biti sigurnija u svoju sigurnost od zemalja ili zemlje iz susjedstva koja misli da nije s njome raščistila sve račune. Sve dok pomahnitali Putin može daljinski upravljati svojim saveznicima, interesi pomirenja visjet će na tankome štapu. Hrvatima treba mir sa svima, sa susjedima najprije, da mogu ostvariti sve prednosti vlastite države.
Izaći iz jedne države za Hrvate je bilo teška operacija, otežana ratom koji su nametnuli dojučerašnji ukućani; izgraditi vlastitu državu nije bilo lakše. Hrvatska je poviješću i kulturom bila okrenuta demokratskom dijelu svijeta, ali nije imala vlastite demokratske institucije, ni demokratsku svijest kod velikoga dijela nacije. Demokracija je imala i saveznike i protivnike u vlastitoj državi. Poslije jednopartijske diktature Hrvatska se suočavala s višepartijskom autokracijom, koja se opravdavala razlozima rata i opasnošću za samu državu. Zemlja je bila ekonomski devastirana, najviše u ratu, a nešto i u privatizaciji, i u ratu i u poraću. Politički, Hrvatsku je trajnije obilježio sukob Hrvata i Srba, toliko da mnogima nije jasno treba li slaviti što u Vukovaru više nema ćirilice ili žaliti zbog toga, ako različitost stvarno obogaćuje jedno društvo. Srbi bi morali priznati da su za svoju nesreću najviše krivi sami, prije nego što upru prstom na Hrvate. Jedan dio države drži talijansku ploču ako u njemu ne živi ni jedan Talijan; u drugome dijelu mora biti trećina Srba. Ako je jedan manje, gubi se pravo na jezičnu autonomiju. Nije ni u Istri sve uvijek bilo bajno, s koje god se strane gleda. Rane u Slavoniji su svježije; ni na njih ne bi trebalo stavljati svježu ljutu travu.
Hrvatska je naslijedila probleme iz bivše države zbog kojih se Jugoslavija i raspala. Iz novina se može rekonstruirati duh toga vremena, suditi o problemima koji su opterećivali prijelaz na Hrvatsku, o idejama koje su vodile narod, o temama koje su se nametale. U tisuću brojeva jednoga lista, gotovo dva desetljeća izlaženja, zrcalo je jedne epohe. Hrvatska je izvela dvije revolucije odjednom: izašla je iz Jugoslavije i osnovala vlastitu državu te uvela višestranački sistem i slobodne izbore. Hrvatima su rasle aspiracije na slobodu. Kako je Nietzsche predviđao, pojavili su se "mali novi bogovi" – nacionalistima božanstvo, socijalistima božanstvo, kapitalistima božanstvo.
Novine su posvuda ili otpisane ili potisnute novim medijima koji su s brzinom uveli površnost, pa s površnošću zaveli utrku tko će biti prvi, a ne tko će biti bolji. "Obzor" spada u staru školu novinarstva koje ne igra na prvu loptu. U eri "Obzora" Hrvatska je prošla dug i težak put od države u formiranju do formirane države koja je zauzela strateške pozicije u svijetu. Na tome putu važnija je bila kritička pratnja nego nekritičko podilaženje politici; kritičari pomažu vlastima da "razumiju krivnju", a poslušnici razvijaju novu krivnju. Riječ Hrvatska svima se motala po jeziku, miješajući emocije s razumom...
Da može pročitati što sve trpe kompjutori, Albert Camus napisao bi isto što je pisao o svojim kritičarima: "Vrijeđaj, ako ti je do toga, ali čitaj!"
VIDEO Istražili smo koje kovanice kune najviše vrijede na tržištu, jedna se prodaje za 130 eura
Tisuću brojeva srpsko-jugoslavenskog novinarstvo na tragu "srpskog sveta"