U Banskoj Hrvatskoj prostitucija je bila regulirana Kaznenim zakonom iz
1852. godine koji je pitanje prepustio lokalnom redarstvu. Prema
istraživanju povjesničara Tomislava Zorka, javne kuće ili
“bludilišta” uglavnom su se
dopuštala, ali su se propisi razlikovali od grada do grada.
U Zagrebu je rad javnih kuća regulirao Bludilišni pravilnik
koje je Gradsko poglavarstvo izdalo 1899. godine, a prema njemu je
vlasnik “bludilišta” mogla biti samo
ženska osoba starija od 30 godina. Vlasnica je od Kraljevskog
redarstvenog povjerenstva dobivala koncesiju i morala je plaćati porez
i na javne se kuće gledalo kao na svako drugo poduzeće.
Bludilišta su bila u Kožarskoj ulici.
Imala su prozore od neprozirna stakla koja su se od ostalih
kuća razlikovala po crvenoj svjetiljci. Tijekom 1. svjetskog rata
Zagreb je imao 6 javnih kuća, a 1915. godine kroz njih je
prošlo čak 227 djevojaka. Javne kuće bile su pod stalnim
nadzorom. Prema pravilniku pregled javne kuće obavljao se jednom
mjesečno, a pregled djevojaka tri puta na tjedan. Prostitucija je u
Kraljevini Jugoslaviji pa tako i u Zagrebu zabranjena 1934. godine
Zakonom o suzbijanju spolnih bolesti.
