Ubijali i otkidali za sebe najbolje komade
Često se, gledajući afere i rasula po umjetno važnim institucijama ove zemlje pitam je li se moglo i bez te spalionice novca. U svakom slučaju, bez Hrvatske gospodarske komore, to je jasno, nije se moglo. Barem jedan čovjek bez nje nikako nije mogao, mi svi ostali bili smo nijemi zarobljenici te njegove strasne želje za posjedovanjem privatnog i priručnog raja kroz koji se pokatkad hoda i s puškicom. O toj odvratnosti koju osjećam prema ljudima koji su pobrkali slona i trofej ne mogu niti pisati, žalim samo vrijednog Đelu Hadžiselimovića koji godinama na Hrvatskoj televiziji prikazuje ganutljive dokumentarne emisije o ugroženim vrstama, slonovima i lavovima, gorilama i makakijima, njihovim nedaćama nastalim zbog blizine s ljudima. Sve je to, kako vidimo, bilo uzalud, oni najbolji među nama, i da, najljepši, ubijaju te sirote životinje na isti onaj način na koji je netko u njima davno i temeljito ubio milosrđe, ljudskost i obzir; pravi se predatori kreću među nama, dok obilaze svoje posjede i četkaju svoje mrtve i žive životinje.
Za njih u tome nema nikakve razlike, oni to sve jednostavno posjeduju, njihova je zadnja dok durbin približava uzdrhtalo antilopino srce ili ravnodušnu i nepreglednu kožu afričkog slona. A onda vladar svijeta, vrli gromovnik koji se skanjuje nad hrvatskom sirotinjom i na jednim predsjedničkim izborima obećava joj, ma zamislite, bolji život, a ne bolju smrt, onda dakle taj veliki majstor, a zapravo najveća i najbesramnija hulja poteže i slon pada uz urlik, antilopa pada nijemo, svi mi pali smo odavno vjerujući dečkima koji su nas pokrivali zastavama i mitovima o malenom, ali velikom narodu na obalama Jadranskog mora. Tako pokriveni, uljuljkani u svoju novostvorenu državnost dopustili smo im da budu na dva desetljeća dugačkom safariju kroz naše živote i da za sebe ubijaju i otkidaju najbolje komade. Nismo se niti okrenuli, odvilo se munjevito – od serija o životinjama dospjeli smo u mučno istinite Reportere Mirjane Rakić. Idemo u nastavcima, njihovi naslovi su: Nadan i Beznadni, Divlja horda u komiklendu, Moje puške, moji snovi, Tiho pojte afričkiiiii slonoooovi...
Ako odete na Pag, pođite u lunske maslinike i uživajte
Srećom, pokatkad se dogodi da te institucije koje spomenuh u gornjem tekstu naprave i dobru stvar, jednu takvu, upravo držim u ruci. Njezina je autorica pjesnikinja i fotografkinja Andriana Škunca, riječ je o opsežnoj, lijepoj i neočekivano slojevitoj knjizi koju su financirali Grad Novalja i pripadajuća mu turistička zajednica. Ova monografija doista je izniman, uvjetno rečeno, turistički proizvod, ona je prije svega plod Andrianinih šetnji, živoga oka, pjesničke imaginacije i ljubavi za otok. Lunski maslinici čudesno su mjesto, neuhvatljivo u svojoj duhovnoj dimenziji, a opet statično i nepokolebljivo u svom trajanju. Škunca je nebrojeno puta onuda hodala, fotografirala i pisala, pamtila i razgovarala s ljudima, ona je, u najboljoj pjesničkoj posvećenosti otimala jedno mitsko mjesto od propasti i zaborava. Ako ikada odete na Pag, pođite jedno popodne samovati u ovaj vrt. Ne bojte se ganuća koje će doći zbog ljepote.
Nerast na ražnju za direktora podružnice autoosiguranja
Već godinama u ovo vrijeme u moj sandučić pristiže rođendanska čestitka. Lijepo mi se obraća moje automobilsko osiguranje, točnije direktor njegove podružnice u Zagrebu pa mi kaže da, skratit ću jer ta čestitka prenesena u cijelosti ima sve odlike koeljoknjiževnosti i goblenskog kiča, dakle kaže taj direktor meni da živim dan po dan. Kasnije shvaćam da to nije konstatacija, nego naredba koje taj humani čovjek nije ni svjestan. I da se to ne odnosi na životarenje, nego da u sebi krije onu histeričnu carpe diem formulu.
Zovem tu podružnicu da se osobno zahvalim gospodinu koji me ostavio semantički smetenog na pragu još jedne nedoumice o kapitalizmu koji se pojavljuje i u rođendanskim čestitkama nepoznatim ljudima. Ali gospođa koja se javila na telefon u čudu se snebiva, upisuje me u rubriku luđaci i nastavlja turpijati nokte i nove nastavke neke serije u kojoj se domaći glumci sramote. Ja sam samo htio zatražiti kućnu adresu tog umiljatog gospodina pa da mu o njegovu rođendanu pod prozor naručim romski orkestar, da mu pred kućom okrenemo nerasta na ražnju, da se popije, da se veselimo kako to pravi muškarci čine, da odživimo taj dan po dan ma što to, dovraga, značilo.
>> Naša djeca ne znaju maštati i ne znaju se igrati... može li strašnije
