Maštao je o djeci i kući, pričao o supruzi Mariji i gledao svaku priliku da joj se može javiti. O njoj je suborcima govorio i dan prije no što je 5. kolovoza ubijen u Gračacu. Nadao se da će se, kad završi rat – u kojem je prošao pakračko i karlovačko bojište, bio na Velebitu, u Bljesku... – vratiti kući supruzi i njihovu zajedničkom životu koji su deset mjeseci prije Oluje okrunili brakom. Nadao se, ali...
Škorpion u vreći za spavanje
– Na Velebit smo došli 1. kolovoza i tu smo planirali akciju u kojoj je naš zadatak bio osloboditi Gračac. Spavali smo u zasjedi u vrećama za spavanje, a kad se nakon tri-četiri tako provedene noći Jozo probudio, vidio je da je s njim u vreći bio i škorpion. Komentirao je da je, nakon svega, mogao umrijeti od ugriza škorpiona i na kraju i ne otići u Oluju. Ipak, otišli smo. Naša je akcija uspjela i prvi smo ušli u Gračac. Pucalo se, najviše iz smjera Gospića. Zauzeli smo punktove i rasporedili se u krugu od pedesetak metara. Mala kućica što se nalazila u blizini zaklanjala mi je pogled prema Jozi. U trenu kad smo suborac i ja uništavali jedan bunker, prema punktu su stizala dva vozila s neprijateljskim vojnicima. Jozo je izišao pred njih, htio ih je zaustaviti, da se predaju. Suvozač iz prvog vozila izišao je van. Ali, vozač je dograbio automatsku pušku, pucao u Jozu i na mjestu ga ubio – priča Đuro Merc, u ratu vođa specijalističke grupe, a danas predsjednik Udruge Specijalne jedinice policije Delta iz Županje.
– Poginuo je jer je poštovao odredbe Ženevske konvencije i sve radio po propisu. O poštenju u ratu pričali smo, kad smo se sreli na terenu, s generalom Mladenom Markačem. Ali, to poštenje drugoj strani, očito, nije značilo ništa – ogorčeno će Merc.
Jozo Ilijić bio je, kaže, najmlađi specijalac u Deltama. Suborac Merc pamtit će ga po veseloj dječačkoj naravi i dobroj duši.
Ljubavna priča prognanika
I Marija Ilijić za svog supruga kaže da je bio duša od čovjeka. U mislima se vraća na onih deset najljepših mjeseci u svome živote koje je provela u braku s Jozom. Nadopunjavali su se, kaže, kao da su jedno drugom čitali misli. Neće, zapravo, Mariji Ilijić trebati podsjećanje na te dane jer ona od tih uspomena i sjećanja i živi.
– Nema dana kad se ne sjetim Joze – tiho će.
A onda misli kakav je njihov zajednički život mogao biti... U ovih sedamnaest godina, otkako je ostala bez supruga, nikada nije niti pomislila da se ponovno uda. Žao joj je jedino, kaže, što ona i Jozo nisu imali djece.
– Mislili smo: mladi smo, imamo vremena – priča udovica.
Njezin i Jozin životni put isprepleo se u Županji u koju je ona došla kao prognanica iz Otavica nedaleko od Drniša, a on kao prognanik iz Hrgova Donjih u Bosni i Hercegovini. Ilijić se odmah javio u rat i kao dragovoljac se najprije priključio 131. županjskoj brigadi, a zatim je prešao u pričuvni sastav Delti.
– Žao mu je bilo što ne idemo u rat u Bosnu jer je htio pomoći svom narodu – kaže Merc.
– Nikada mi nije puno govorio o tome što proživljava na ratištu. Kazao je tek da mu je u Bljesku bilo najgore jer nisu imali vode pa su pili vodu iz jarka – priča Marija Ilijić.
Kada je njezin Jozo posljednji put od kuće odlazio na ratište, ona mu je spakirala stvari.
– Odonda nikoga više ne pakiram – kroza suze će.
Na mjestu pogibije Joze Ilijića, koji je posmrtno dobio čin inspektora, Udruga SJP Delta podignula je spomen-obilježje. Na svaku obljetnicu tu dolaze položiti vijenac i zapaliti svijeću. I Marija Ilijić je tada s njima. A sa svojim Jozom je sve vrijeme. Jer, nema dana kada na njega ne pomisli...
Ostale priče iz Večernjakovog specijala Junaci Oluje pročitajte ovdje.
Gdje su oni sto svakom prilikom pljucaju po " bosancima" ?