Bruno Bušić, jedan od nacionalnih simbola u borbi za slobodnu Hrvatsku,
mučki je ubijen na današnji dan, točno prije 30 godina, 16. listopada
1978. u Parizu. Ubijen je u 40. godini života, u 23.20 sati na ulazu u
zgradu u Ulici Belleville 57, gdje je namjeravao prenoćiti.
Pogođen je s dva od pet ispaljenih hitaca iz pištolja Astra kalibra
7,65 mm. Iako je bio upozoravan na opasnost koja mu prijeti od
jugoslavenske tajne policije, oko njega su agenti i doušnici isprepleli
mrežu iz koje se nije mogao izvući. Jer je jugokomunistički vrh donio
odluku da ga se pod svaku cijenu eliminira budući da je među hrvatskom
emigracijom postao previše popularan i previše angažiran.
Za jugoslavenski sustav on je pak bio previše opasan jer je među
Hrvatima u emigraciji pokrenuo revolucionarna gibanja, posebice u
Europi, koja su nakon njegove likvidacije zamrla i ponovno oživjela tek
jedno desetljeće kasnije, kad je njegov nekadašnji šef iz Instituta za
historiju radničkog pokreta, a kasnije suradnik i prijatelj dr. Franjo
Tuđman počeo obilaziti hrvatsko iseljeništvo.
Njegovo ubojstvo šokiralo je Hrvate, a svjetski mediji izvijestili su
tada da je ubijen jedan od hrvatskih vođa. Dakako, do danas nije
otkriven njegov ubojica, niti cijela mreža koja je organizirala njegovu
likvidaciju. U Zagrebu se potkraj 90-ih za njegovo ubojstvo sudilo
udbašu Vinku Sindičiću, ali on je na kraju oslobođen optužbe i danas od
Hrvatske potražuje milijunske iznose zbog boravka u pritvoru i dizanja
optužnice.
Bušića je rano počela pratiti Udba, sustavno već od proljeća 1956., kad
je bio u drugom razredu gimnazije u Imotskom. Tada su, naime, učenici
dobili anketni upitnik u kojemu je, među ostalim, bilo i pitanje: “Što
ti se čini, da li je bolji stari sistem ili današnji?” Bušić je
odgovorio: “Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio
dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja
iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Jugoslavije bilo
je dosta gladnih, žednih, bosih, golih, ali ima ih i danas iako u
manjem broju. Međutim, svaki dan raste broj
nezaposlenih.
Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja,
dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i
ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna republika Bosna
i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na
nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako
priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i
Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala
biti priključena Bosna i Hercegovina.
No, osim toga, Srbi vode propagandu u Bosni i
Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate,
koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji
što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije
potrebno spominjati masovno ubijanje
zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju
poslije rata i ostala nasilja...
Slobode vjere nema, ravnopravnosti također, a o
jednakosti da i ne govorimo.” Štoviše, kritizirao
je Titov i Jovankin luksuz te je zaključio: “U novom sistemu ima
mnogo dubokih rupa koje bi trebalo što prije zatrpati ako se
ne želi nova revolucija koja bi ih zatrpala leševima. Te se rupe
mogu jedino zatrpati ako se dade sloboda štampi, koja bi upozorila
na njih.”
Iz ovoga se vidi kako je već u mladom Bušiću tinjao revolucionarni
hrvatski duh. Zbog svojih je tekstova i istupa stalno bio progonjen,
optuživan i zatvaran. Suđeno mu je i zajedno s Tuđmanom, a nakon
izlaska iz Stare Gradiške nije više imao izbora nego trajno pobjeći iz
Jugoslavije. Njegov odlazak ubrzo se osjetio u gibanjima među
emigracijom, kojoj je unio svježinu, ali i novi stil rada i djelovanja,
zbog čega se i razišao s nekim od tadašnjih vodećih hrvatskih
emigranata.
Godine 1999., na 21. obljetnicu ubojstva, njegovi posmrtni ostaci
preneseni su iz Pariza u Dolinu branitelja na zagrebački Mirogoj.
BRUNO BUŠIĆ
