Najteže je kad ti se dogodi da ti u životu ostane samo pas. A ja sam prošao baš tako – procijedio je 52-godišnji Miloš Hinić, naslonjen na ogradu katnice u kojoj je prošlog četvrtka netko do smrti izbo njegovu majku, 69-godišnju Stanku Hinić, koju su stanovnici malenog ličkog sela Rudanovac zvali Staka.
Dok je govorio i gledao prema čuvaru Medi, pokraj kojeg je u večeri zločina ubojica zacijelo prošao, pas je zastao pokraj njega, mahno repom pa u hipu preskočio dvorišnu ogradu i odjurio niz pustu seosku cestu.
Čekala je razliku mirovine
O ubojstvu majke, tijelo koje je u krvi pronašao vrativši se nakon 22 sata iz Zagreba, kamo je išao k liječniku, a zatim s prijateljima u trgovinu, Miloš Hinić ne želi govoriti. Ne želi ništa reći ni policija jer tko je ubio umirovljenicu – o kojoj suseljani mahom lijepo govore te je opisuju kao pristojnu i radišnu ženu koja je, eto, i u sedmom desetljeću, iako je, kažu, imala pristojnu mirovinu, zarađivala iznajmljivanjem soba – ni nakon dvanaest dana nisu otkrili.
E, al’ zato u Rudanovcu, selu sa stotinjak duša, što se s jedne svoje strane naslonilo na Plitvička jezera, a s druge na Korenicu, znaju tko je ubojica i nije im lako jer je – među njima!
Kažu tako da je 41-godišnja Dražena Grđan, dva dana nakon ubojstva Stanke Hinić, u subotu oko 23 sata izbodena nečim nalik na šilo pred svojom kućom, ni stotinu metara udaljenom od doma ubijene, stradala samo zato da se prikrije zločinac. Ili, što bi se ono reklo – bila je kolateralna žrtva.
I dok izgovaraju ime onoga - ili one! - za kojeg su uvjereni da je jednu ženu ubio, a drugu ozlijedio, kažu da je to učinjeno radi novca. Ubojicu, nebitno je li riječ o muškarcu ili ženi, opisuju kao psihički bolesnu osobu koja još kako-tako funkcionira kad je pod tabletama, a poludi kad ih ne popije. Usto, kažu, nigdje ne radi, već krade Bogu dane i voli dobro potrošiti.
Zbog takva života na vrat su se ubojici i obitelji svalili brojni dugovi, koje je valjalo vratiti. A pokojna S. Hinić ili je dobila ili trebala dobiti razliku mirovine. O kojem je iznosu riječ i je li to dug koji država treba vratiti umirovljenicima ili nešto drugo, ne znaju razjasniti. O tom je novcu govorila i prijateljici Ljubici Ćortan, s kojom je i u četvrtak prije podne popila kavu i koja ju je “pet minuta prije dnevnika” zvala, da provjeri je l’ se Miloš vratio:
I Ilija išao na poligraf
– Tri sam puta zaredom pokušala i ništa. Cijelo me je vrijeme me izbacivalo, ko da je linija u kvaru – priča Lj. Ćortan. Uglavnom, u domu pokojne bilo je nešto novca pa u Rudanovcu vjeruju da je on nestao. Sad, ima li u toj priči istine, policija, bome, provjerava. Pokaže li se seoska istraga točnom, izazvat će svojevrstan šok i podosta čuđenja u javnosti.
Dok se sve ne riješi, plavci će i dalje čuvati Rudanovac. Obilaze ih sad i danju i noću, pretražili su desetak kilometara okolnih šuma, upomoć im je došla i interventna iz Gospića, njihova vozila mogu se vidjeti na početku, na kraju i u sredini sela:
– Neka i’, neka, bolje da su ovdi – zadovoljno će seljani.
– Nikad se nisam zaključavala, a sad, bome, ključ okrećem i po danu – kroz prozor dobacuje Milija Mažar. Živi ona sa sinom i snahom pa joj je lakše no Anđi Petričić, koja stanuje na početku sela. Zato ona uza svoje uzglavlje ostavlja – vile. I Milka Jelkovac kaže da ju je strah i da jedva čeka da sve bude gotovo. Dok se posao ne privede kraju, policija će propitkivati, a mještani govoriti kako je nekima od njih uzeta krv za DNK analizu:
– Ja sam iš’o na poligraf. Čudio sam se što me nisu i prije odveli. To im je pos’o, nemam ništa protiv. Pitali me jesam li ja Ilija Ž., jesam li to učinio, osjećam li se sigurno. Odgovorio sam da ne, ne. Ma nije ta nesigurnost zbog mene, već imam ženu, djecu – kaže susjed Stanke Hinić.
A djecu do autobusa, kojim putuju u školu i koji staje na početku sela, više nitko ne pušta same, već ih roditelji ispraćaju i sačekuju. To je ujedno najživlje doba dana kad u rudanovačkim sokacima odzvanjaju koraci, čuje se žamor, a mještani još jednom komentiraju zločin kakav se u selu, gdje se u svakom drugom dvorištu nudi “zimmer frei”, nije dogodio valjda nikad.
Riki i Bandito čuvaju selo
Nezadovoljno vrte glavom i govore da će se sve to loše utjecati i na turizam. Oko 16 sati svatko se povlači u svoju kuću, vrata se zaključavaju. Pas Medo vraća se u boks, kad prolaznik naiđe, on zalaje pa mahne repom. Riki i Bandito, psi Grđanovih, kad im se približite, lavežom na noge dignu pola sela. Ispada da su ta tri psa jedina bića koja su zapravo vidjela ubojicu. Dražena Grđan, koja se na psihijatriji riječke bolnice liječi od šoka, napadača je opisala kao mladog, brzog i visokog 180 centimetara, što nije bilo dovoljno za izradu fotorobota.
Ovaj članak kao da je napisao pjesnik Mijo Žagar.