Postoje mitske rečenice u čijih nekoliko riječi bude zbijena i upamćena jedna čitava povijest, velika priča o nekom važnom događaju u prošlosti. Jedna takva strašna priča je ona o pokolju civilnog stanovništva što ga je u Kragujevcu počinila njemačka okupatorska vojska 21. listopada 1941.
Bio je to jedan od najstrašnijih ratnih zločina koje počinila njemačka vojska mimo nacističkih logora, divljanja SS-a i klanja u kojima su se, osobito na Balkanu, natjecali domaći izdajnici.
Nakon jednog napada na njihove snage Nijemci su naredili odmazdu nad civilnim stanovništvom. Najprije su pokupili policiji poznate komuniste, pa Židove, a onda na koga god su naišli po ulicama, njivama, radnim mjestima, crkvama pa čak i školama. Brojke se razlikuju, ovisno o izvorima, ali tog je dana u Kragujevcu strijeljano najmanje tri tisuće civila uključujući i najmanje tri stotine djece, među kojima i barem jedan čitav razred odveden na gubilište iz kragujevačke Muške gimnazije. Upravo ti ubijeni đaci postali su simbol svih kragujevačkih žrtava, o njima je Desanka Maksimović ispjevala “Krvavu bajku” s početnom strofom urezanom u pamćenje čitavih generacija: “Bilo je to u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, umrla je mučeničkom smrću četa đaka u jednom danu.” Ali, navedeni stihovi nisu ta mitska rečenica u kojoj je sažeta čitava drama i tragedija. Mitska rečenica je uzvik koji su preživjeli svjedoci stavili u usta kragujevačkom profesoru srpskog jezika i književnosti i tadašnjem direktoru Muške gimnazije kao njegove posljednje riječi pred streljačkim strojem u kojem je skončao zagrljen sa svojim učenicima. Ime mu je bilo Miloje Pavlović, a da bi se bolje razumjela ta mitska rečenica – jednako snažna, važna i velika izviknuo je on doista ili ne – treba ispričati i ono što joj je neposredno prethodilo, a u njoj je također sažeto. Svjedoci su, naime, ispričali kako je profesor Pavlović tjeran skupa s učenicima prema stratištu naišao na jednog od onih spomenutih domaćih izdajnika, notornog ljotićevca Marisava Petrovića čiji je odred asistirao Nijemcima u zločinu. Na njegovu ponudu da mu spasi život, profesor je, kažu, odgovorio: “Ako mi od tebe zavisi život, takav mi život ne treba.”
U filmu “Krvava bajka” iz 1969. godine profesora Pavlovića glumio je Ljuba Tadić, glumac i čovjek u svakom pogledu dostojan da smrti u lice uzvikne tu mitsku rečenicu: “Pucajte, ja i sada držim čas!” Hrvatska niti je u ratu, niti pod okupacijom. Barem ne onom vojnom. Ali, priča o veličini i dostojanstvu učiteljskog poziva obranjenog životom došla mi je u pamet zbog današnje borbe hrvatskih učitelja i profesora za dostojanstvo, kako vlastitog poziva tako i ono osobno, ljudsko. Nitko u Hrvatskoj danas ljude ne strijelja. Ali, umjesto strijeljanja, gdje se o hrabrosti i dostojanstvu odlučuje u jednom trenutku, imamo polagano, dugogodišnje davljenje, ponižavanje i guranje u materijalnu bijedu i status na rubu društva srozanog ugleda, autoriteta i dostojanstva.
Neki će reći da je usporedba drastična i neprimjerena, ali upravo takva trebala bi ljude uvjeriti u ono očito: učitelji i profesori u ovom štrajku drže sat i lekciju kakva je u ovom trenutku najpotrebnija i njima samima, i njihovim đacima, svima nama. Osobito svima nama koji smo ikada popustili, koji smo bilo naivno nasjeli, bilo kukavički popustili pod kotačem profita koji nam vlasti, vlastodršci i poslodavci svih vrsta prodaju kao povijesnu neminovnost i neizbježnu realnost, odričući se tako jedne po jedne mrvice svojih prava i dostojanstva, kako onog čitavih profesija tako i osobnog, ljudskog. Vlast sindikatima predbacuje nespremnost na dijalog i kompromise, neuvažavanje realnih mogućnosti. A što su bili svi oni ustupci i odricanja od stečenih prava minulih godina i očito naivno nasjedanje na obećanja kako će sve to, kad se steknu uvjeti, biti vraćeno, nego kompromis za kompromisom?
Sada se zdvaja nad svakim izguljenim školskim satom i danom nastave u državi koja je, s obzirom na to što je od nje nastalo od trenutka nastanka, izgubila već trideset godina. Vlada nudi linearno povećanje plaća svim djelatnicima javnih službi, povećanje koje sve naše učitelje i profesore ostavlja upravo tamo gdje su i sada i zbog čega i štrajkaju: na dnu platne i društvene ljestvice, ovaj put s proporcionalno još većim zaostajanjem za svima ostalima. Pa ipak, premijer dolazi pred njih, nakon što mu tjelohranitelji na Markovu trgu otvore prolaz u metalnoj (i mentalnoj) ogradi koja ih dijeli, predstavlja se kao predsjednik Vlade koja je “prijatelj radnika i umirovljenika” i kaže: “...da nema nekog nesporazuma, obrazovanje je važno, učenje je važno, učitelji su važni, profesori su važni...” Ali, jednostavna matematika državnog budžeta govori suprotno. Odgovor šutnjom i transparentom podignutim mu u lice bio je veličanstveno dostojanstven.
Pripisana francuskom piscu i filmskom umjetniku Marcelu Pagnolu, internetom kruži ova izreka: “Čovjek u životu najprije nauči hodati i govoriti, a tek poslije sjediti i začepiti usta.” Upravo je škola jedno od prvih mjesta na kojima se djecu uči da mirno sjede i šute, ali ne zato da bi kao odrasli ostali ukopani u mjestu kada ustati i hodati i da bi držali jezik za zubima kada ih se gazi, ponižava i davi. Sazrio je trenutak da nam svima naši učitelji održe najvažniju lekciju u životu i da ih mi u tome podržimo, ne ostajući sjediti i ne začepljenih usta. Lijepo je učlaniti se na Facebooku u grupu podrške čiji broj članova dnevno raste u tisućama. Još je ljepše i potrebnije, sada više nego ikada, pridružiti im se na ulici, a ako će trebati i u štrajku solidarnosti. Kad već neće država, mi im pokažimo koliko nam doista vrijede učenje, učitelji i profesori. Ili ostanimo mirno sjediti, šutjeti i gledati kako se nastavlja iseljavanje iz Hrvatske u koloni iznevjerenih i prevarenih ljudi, koloni koja nam ostavlja razočaranje, a nadu odnosi sa sobom u koferima i u školskim torbama.
