Obično se o Marku Perkoviću Thompsonu priča crno-bijelo. U nedjeljnom razgovoru za naše novine predsjednik Ivo Josipović dodao je tome crno-bijelom govorenju i “pedeset nijansi sivoga” rekavši za Thompsona: “Zanatski gledano, ima poprilično uspjelih skladbi.” Rekao je što većina naših glazbenih kritičara, godinama tavorećih u sjeni velikih – Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka, najvjerojatnije nikad za Thompsona neće napisati ili reći. Kao i njima svjetonazorski bliski glazbeni laici. Tako je riječima glazbeno obrazovanog predsjednika Marku Perkoviću Thompsonu dano mjesto koje se ne podudara s dominirajućim kritičarskim i pučkim isključivostima, koje toga pjevača od početka prate. O njemu se ne govori s estetske pozicije, nego s političke.
Za “napredne kritičare” on je natražnjak jer pjeva o “primitivnim vrijednostima” kao što su domovina, vjera i nacija. Istodobno, taj je osebujni pjevač i pokazatelj tradicionalnih hrvatskih dioba i opreka. Odnos prema njemu ujedno je i mjera vrijednosne inverzije hrvatskoga društva.
O Thompsonu se neprestance govori i piše ideološki. Glazbeni kritičari o njemu sude kao da su ne estetski, nego politički arbitri. Na njegovim se koncertima uvijek pojavi netko s ustaškom kapom na glavi! Sve novine i televizije to zabilježe, ali potom ništa!? Bilo bi dobro da policija i sudstvo utvrde tko to stavlja takve kape, da se objavi njegovo ime i prezime sve do JMBG-a pa da napokon doznamo tko su te budale, no obično sve utihne do idućega koncerta.
Odnos prema Thompsonu specifičan je i slijeva i sdesna. Posebno je demoniziran s lijeva. Tu je Thompson sveden na primitivca, natražnjaka i na “seljačinu”. Njegove se pobornike predstavlja kao ruralne tipove koji “se ne znaju služiti internetom”, kao politički “niža bića”. U medijima se pojavljuje samo kao “eksces”, no zato valjda imamo stalnost “naprednih.” U toj se podvali ogleda i jedan od krupnih paradoksa hrvatskoga društva. Tako, primjerice, u pulskoj Areni može pjevati Lepa Brena, ali pjevač iz Čavoglava ne smije! Unatoč tome što je Marko Perković bio hrvatski vojnik, a folk-pjevačica se slikala ponosna i utegnuta u maskirnu uniformu agresorske nam JNA! Nekadašnja JNA simpatizerka – može, a hrvatski branitelj – ne može! Bilo je čak i zamisli da u Hrvatskoj pjeva i srpska folk-ikona Ceca Veličković, udovica zloglasnoga Željka Ražnjatovića Arkana. Sada se javno ispipava bi li u Hrvatskoj mogla uskoro nastupiti i kultna Riblja čorba predvođena Borom Đorđevićem. Nema veze što je nekoć rokerski četnikovao! U Hrvatskoj kao da se dogodio mentalni i vrijednosni obrat koji Hrvatsku prokazuje kao zemlju naroda koji zaboravlja svoju nedavnu prošlost.
Prošlost ne treba pamtiti da bi se zbog nje nekome osvećivalo, nego da bi je se sjećalo kao istine. Bez pamćenja prošlosti i budućnost je varljiva. Osim toga, baš i nismo dosljedni, ostanemo li kod estrade vidljivo je da su čak i oni koji su se gotovo kleli da neće u Srbiju, u Beograd ipak otišli. Još samo da nam u Hrvatsku dođu Ceca i Bora Čorba pa da se nekadašnja hrvatsko-srpska idila ponovo nastavi. Zapravo, i nema se što nastavljati jer je ona već nastavljena lakoglazbenim zagrebačko-beogradskim razmjenama. S hrvatske strane sva “regionalna suradnja” svedena je uglavnom na Srbiju. Oni, koji sa simpatijama na to gledaju, javno postaju progresivni, urbani i moderni, a oni koji se prema tome odnose s rezervom i sumnjom gotovo automatski postaju netolerantni i europski zaostali. Na koncu ih obilježavaju kao Thompsonove sljedbenike. Kao da je slušati ono što taj pjevač pjeva primitivizam sam po sebi. Naši glazbeni kritičari i neki politički komentatori, mahom “lijevo liberalni” o Thompsonu imaju isključivi stav. On je za njih jednostavno “crn”, a s time je i svaka demokratska rasprava suvišna. To je hrvatska demokracija u kojoj će vjerojatno uslijediti zamjerke i spočitavanja predsjedniku “jer je branio Thompsona.”
