Znači, opet pušiona..

Činjenice: banke su sa zajmoprimcima isplaćivale kredite koje su vezali uz tečaj švicarskog franka; banke u trenutku izdavanja kredita nisu imale ni švicarske franke, ni eure, niti dolare-imale su-ništa! Odnosno, imale su pravo koje im je dao Sabor RH da stvore iz tog Ništa kreditni novac. Kako za stvaranje tog novca banke nisu potrošile ni jedan cent ili lipu, svaka kamata koju bi ugovorile za kredite bi njima bila dobit. Činjenica: dužnici koji su digli takve kredite su se obratili za zaštitu Ustavnom sudu koji je donio svoju odluku u korist dužnika. Po toj odluci Ustavnog suda, svaki dužnik može podignuti tužbu i dobiti povrat preplaćenog novca s kamatama od banaka. Kako bi spriječile dužnike da dođu do svojeg novca, banke se odlučuju na komunikaciju s Vladom u kojoj bi Vlada donijela odluku koja bi ih zaštitila od vraćanja otetog novca. Zato je danas i pušten probni balon u javnost kako bi se vidjelo hoće li udruga franak i štediše uspjeti prevariti s tim ili ne.

Dobra je ideja ministra Linića da se ljudima što prije smanje rate i već od 1.1.2014. godine tih 30-40%, smanjenje kamate daje dužnicima šansu da prežive, da ne bankrotiraju. To nije najbolja ponuda za dužnike, jer su banke na samom početku napravile grešku u koracima(nisu odredili bankarsku maržu), a to onda znači da je ta marža bila 0-zero, ništa. Po Zakonu o potrošačkom kreditiranju, kamata se određuje na način da se bankarskoj marži na početku(znači nuli)pribroji libor, koji je trenutno na najnižoj razini. To bi bila kamata od 0,20-0,50%, a povečavala bi se u srazmjeru sa povečanjem libora. Tu bi banke jako puno izgubile i zbog toga su išli sa takvim prijedlogom, koji nije najpovoljniji za njihove komintente, ali nije ni uništavajući. to je pat pozicija-nitko ne gubi, nitko ne dobiva, izgubljeno je jedino vrijeme života, vrijeme u kojem smo svi skupa proveli proživljavajući, a to nitko ne može nadoknaditi.