Mnogo se toga ispreplelo ovih dana u hrvatskoj javnosti: osobne sudbine i ugled države, široko nezadovoljstvo ustanovama vlasti i domoljubne frustracije ratnih veterana, nepovjerenje prema "međunarodnoj zajednici" i želja da se "konačno pobjegne s Balkana" itd. Zbog svega toga, haaške presude funkcioniraju kao svojevrstan politički, svjetonazorski i, dakako, socijalni fitilj – njihov će sadržaj u mnogome ostati stoga u pozadini i/ili biti podložan neukim i pristranim tumačenjima.
Ipak, valja sažeti: sudsko je vijeće, očito, smatralo da se udruženi zločinački pothvat u bitnome zbio na Brijunima, a ne u "Krajini". Čini se da je to i osnovni razlog zbog kojega je Čermak oslobođen, a da nije ni uzeta u obzir, primjerice, činjenica Gotovinina izbivanja s područja na kojemu su se zbivali zločini u vrijeme toga zbivanja. Jer Gotovina je (kao i Markač) sudjelovao na (već mitskome) sastanku na Brijunima, Čermak pak nije.
Sudsko je vijeće, nadalje, prema svemu što je poznato (iz različitih izvora) znatno precijenilo utjecaj granatiranja Knina i ostalih gradova na bijeg desetaka tisuća civila s područja o kojemu je riječ (usporedi li se to granatiranje, primjerice, s napadima na Zadar, Karlovac ili Šibenik, ispada kako sud smatra Srbe manje hrabrima od Hrvata koji nisu masovno napuštali znatno teže granatirane gradove).
Postavivši bitno pitanje: jesu li srpski civili bili meta zločina?, sud je odgovorio pozitivno, naglasivši pritom da se ne bavi legalnošću (a kamoli legitimnošću) vojne akcije te da su je sudionici zajedničkoga zločinačkog pothvata iskoristili za progon i ubijanje civila. Kontekst je dodatno određen formulacijom o "međunarodnome oružanom sukobu" koji pokazuje da se baš ne radi o "podilaženju srpskoj strani".
Kada je pak riječ o temeljnome problemu, zajedničkom zločinačkom pothvatu, zanimljivo je da ga sudsko vijeće tumači u osnovi politički; govori se o diskriminaciji, progonu i deportaciji civila i protupravnim napadima kao zajedničkome cilju, ali se izrijekom tvrdi kako zajednička nakana nisu bila ubojstva, okrutno postupanje i sl.
Riječju, preživjeli su sudionici zločinačkoga pothvata, Gotovina i Markač, "zloporabili moć" koju su imali u sklopu legalne vojne akcije i, zaigravši se valjda, odstupili od politički dogovorenoga progona pučanstva koji je, valjda, trebao nekako biti izveden bez (pretjerane) uporabe sile.
Jasno je razočaranje zbog visoke kazne najpopularnijem hrvatskome vojniku, pa i zbog uvlačenja (za mnoge i dalje neupitnog) Tuđmana u presudu, no, s druge strane, Oluja nije "kriminalizirana", a formula o "zloporabi moći" barem dijelom ekskulpira državni ustroj. Neće to, naravno, biti dostatno za smirivanje atmosfere u idućim danima, što bi se moglo pokazati posebno opasnim za zajednicu. Trenutačno iznimno slabe demokratske institucije naći će se, možda posljednji put u hrvatskoj povijesti, pod pritiskom s ulice koji ih može zaista ugroziti. Na tek nešto dulji rok, apetit za EU ovime će dodatno oslabiti (posebice ne budu li pregovori završeni u lipnju).
Prošlost, eto, opet jednom ugrožava sadašnjost, ne samo zbog brojnih emocionalnih reakcija (i odgovarajućih preteških riječi), nego i zbog toga što se i dalje reproducira već tradicionalna slijepa pjega domaće javnosti. U stotinama članaka, radijskih i televizijskih emisija te tekstova po portalima ovih se dana o svemu moglo čuti što treba (pa i više), no žrtve iz kolovoza 1995. nisu ni spominjane. A tako se ne može do pristojnoga društvenog opstanka.
Sram te bilo Puhovski!\" Zar ti misliš da nekome trebaš tumačiti nakon izravnoga prijenosa što se jučer izreklo i što se događalo od prvoga dana postanka hrvatske Države!? Zar ti misliš a i oni koji te stalno zovu na tribine i javno pametovanje, da ljudima treba prevoditelj kako bi shvatili da je sva njihova simbolika na ovaj način brutalno izvrgnuta prijeziru cijeloga svijeta? Zar te nije sramota više, nakon brutalne agresije koju smo preživjeli samo čudom, božijom pomoći i hrabrošću ovoga čovjeka, glumiti nekakvoga arbitra, a sve si učinio što si god mogao da osporiš čistoću herojske borbe ovoga naroda? Zar te nije sramota živjeti i uživati u Hrvatskoj, a nikada nisi jasno izrekao tko je učinio agresiju, nikada nisi iskoristio svoj ugled među domaćim Srbima i pozvao ih da pomognu svojim susjedima pronaći ubijene, da pomognu u saniranju ratnih šteta, da se javno pokaju zato što su bili zavedeni od službene Srbije ( ne Miloševića, jer on je imao legitimitet Srbije) i učinili strašna zla svojim susjedima i svojoj Domovini? Treba stvarno imati obraz, kao konjsko kopito u divljega konja, pa se opet pojaviti u javnosti, i opet, i opet, sa sranjima koja pokušavaš umiti u nekakvo demokratsko i civilizirano ruho! Sram te bilo!