Kurikularna reforma ili Škola za život, kako god je zvali, kao da je ukleta. Zbog nje su deseci tisuća ljudi dvaput prosvjedovali, promijenila je već dvoje čelnih ljudi, a izbor trećega ili treće gotovo je zatresao Vladu.
Opet iznova pokazalo se da je kadrovska politika majka svih neslaganja i političkih sukoba. No, zaslužuju li to djeca, novi naraštaji zbog kojih se i provodi reforma obrazovanja? Nastavne programe odavno je već trebalo prilagoditi svrsishodnom učenju, da djeca iz škole ne odlaze naučena štrebati i nafilana potpuno nepotrebnim informacijama.
S druge strane, krš i lom pri izboru novog šefa reforme obrazovanja ne čudi jer su HDZ i HNS sklopili svjetonazorski neprirodnu koaliciju. Premijeru Plenkoviću već su u HDZ-u zamjerali da ne može cjelokupno obrazovanje prepustiti liberalnoj stranci koja ima pet saborskih zastupnika. Zato ministrici obrazovanja Divjak ne dopušta da ona kadrovira i odluči o novom vođi obrazovne reforme. Želi da HDZ, makar formalno, ima nadzor nad promjenama u obrazovanju, međutim čudi zašto baš gura Matka Glunčića (bliskog Hrastu) – čovjeka koji je HNS-u i njihovoj nestranačkoj ministrici prst u oko?
Iako je Plenković svojim posljednjim potezima (od smjene Mostovih ministara, prijedloga ratifikacije Istanbulske konvencije...) pokazao da ne popušta i da je spreman riskirati, ipak je vjerojatno da će s ministricom Divjak postići kompromis o novom šefu ekspertne radne skupine. U HNS-u su se, naime, zainatili pa prijete i izlaskom iz Vlade ako ih Plenković bude tretirao kao svoje posilne koji će na sve njegove zahtjeve klimati glavom. Međutim, HNS se sam doveo u takvu situaciju jer se stranka raskolila, a time i oslabjela zbog ulaska u Vladu s HDZ-om i nema previše prostora za manevar. Ali ne treba ih zbog toga stariji partner ponižavati. I Plenković i ministrica Divjak u ovom bi slučaju trebali malo popustiti i postići kompromisno rješenje, kurikularna reforma ipak bi trebala biti posljednje mjesto za politiziranje i politikantstvo.
Postoje dokazano uspješni obrazovni sustavi (Finska, Estonija, Singapur itd.) koji redovito visoko kotiraju na OECD-ovim ljestvicama. Hrvatska je tu na sredini. Nije to loše, ali ako se želi reforma, onda se ne mora izmišljati topla voda. Ne trebaju nikakvi Jokići, nikave Divjakice, nikakve plenkijeve komisije i nikakvi ispolitizirani prosvjedi ljudi koji ni sami ne znaju zbog čega zapravo prosvjeduju. Dovoljno je proučiti zbog čega je jedna tranzicijska Estonija uspješna i vidjeti kako ih mi možemo oponašati. Ali tada ne bi bilo priča o HDZ-u i HNS-u i SDP-u i našima i vašima. Tada bi trebalo ustrajno raditi godinama kako bismo za desetljeće-dva bili tamo gdje su danas Estonci. A koga je za to zapravo briga?