Bivši ministar obrane s velikim operativnim iskustvom iz Domovinskog rata Ante Kotromanović gostovao je u ponedjeljak na Večernji TV-u. U svojstvu vojnog analitičara Večernjeg lista komentirao je najnovija ratna zbivanja u Ukrajini.
POGLEDAJTE EMISIJU:
Rat u Ukrajini vodi se više od 140 dana. Doneck je zasut svakodnevnim bombardiranjem, a Luhansk je već neko vrijeme pod ruskom kontrolom. Koliko dugo regija Donbas na istoku Ukrajine može odolijevati ruskoj agresiji? Podsjetimo, riječ je o regiji koju Rusija želi inkorporirati u svoj teritorij.
Rat se nastavlja i bez sumnje će trajati još jako dugo. Proteklih dana u istočnoj Ukrajini, gdje se naslazi većina aktivnih frontova, došlo je do stanovitog zatišja. Međutim, to ne znači da se ide u smjeru dogovora ili primirja već je riječ o predahu s obje zaraćene strane. To ide na ruku ruskoj i ukrajinskoj vojsci. Obje vojske već su gotovo pola godine u intenzivnom ratnom sukobu s velikim materijalnim i ljudskim gubicima. Međutim, nedavni dolazak ruskog ministra obrane Sergeja Šojgua na teritorij Ukrajine, u regiju Donbas, bio je jasan signal da Moskva neće odustati dok se posao koji su si zacrtali ne privede kraju. U svakom slučaju bit će ovo dugotrajan taktički sukob i nadmetanje u iscrpljivanju, a tu su Rusi svakako u prednosti logistički i vojno premda Ukrajinci pružaju strahovit srčani otpor. No, bojim se da to nije dovoljno i da će u izvjesnom periodu, nažalost, doći trenutak kad će Rusi potpuno ovladati Donbasom.
Ukrajina se trenutačno nalazi u još jednom problemu. Naime, predsjednik Volodímir Zelenski smijenio je šefa državne sigurnosti Ivana Bakanova zbog sumnje da više od 600 operativaca u ukrajinskoj obavještajnoj službi zapravo radi za Rusiju...
Problem takozvane "pete kolone" u Ukrajini izražen je još od početka rata. Iza svega leže povijesni razlozi i stotine godina zajedničkog suživota tih dviju država. U tom smislu ne treba nikoga čuditi da u ukrajinskim službama i dijelu naroda postoji korpus koji gaji proruske emocije i koji je zatomio ukrajinski nacionalni identitet. Osim toga, ukrajinski generali i operativci usavršavali su se i školovali uglavnom u Moskvi. Naravno da je dio njih ostao lojalan tom režimu i da sada praktički rovari protiv svoje vlastite države Ukrajine. Nije dobro da na sve strane cure klasificirani dokumenti i tajne vojne taktike. To je najgori problem u kojem se jedna država može naći – da te protivnik izbuši putem obavještajne službe koristeći se veleizdajnicima u tvojim vlastitim redovima. Ipak, dobro je da je Zelenski taj problem na vrijeme detektirao i počeo ga rješavati u smislu bolje kontrole nad sustavom.
To je lijepa i hvalevrijedna inicijativa. Međutim, takvu smo retoriku do sada čuli mnogo puta od raznih europskih lidera eurofilske provenijencije ali ona u praksi, nažalost, nikad nije zaživjela. Europa je na neki način uvijek djelovala heterogeno, pri čemu je svaka članica artikulirala svoje interese, želje i potrebe koje nisu bile usuglašene s Bruxellesom. Osim toga, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen ipak ne ostavlja dojam čvrstog i odlučnog lidera kakav je, recimo, Vladimir Putin. Najsvježiji primjer je ponašanje Mađarske kad je u pitanju nametanje ekonomskih sankcija Rusiji, a vidjeli smo kako se i Turska ponašala kad se raspravljalo o ulasku Švedske i Finske u NATO. U svakom slučaju Europa još ne nastupa unisono, a vidjeli smo i od početka rata u Ukrajini da obrambeni proračuni nisu nijednoj članici bili primat, da nisu postojale alternative za uvoz energenata i da članice nisu bile stavovima usuglašene oko rata u Europi. Naravno da će se sada to pomalo mijenjati.
Bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev nedavno je uputio Ukrajini oštru prijetnju kazavši da će se vrh te države suočiti sa sudnjim danom odluči li vojno intervenirati na anektiranom poluotoku Krimu. Koliko su te prijetnje ozbiljne?
U ruskom establišmentu vlada snažno uvjerenje da oni u Ukrajini rade ispravnu stvar, vraćaju svoj teritorij i bore se protiv Zapada. Oni su spremni na sve samo da ne izgube ovaj rat. Svjesni su da bi to bila strahovita međunarodna i politička sramota koja bi Rusiju pretvorila u drugorazrednu i neozbiljnu silu. U tom smislu nijednu njihovu prijetnju ne treba baš zanemarivati. Ako Ukrajina krene u protuofenzivu koja se najavljivala, očekivati je da će Rusija iskoristiti cijeli arsenal koji joj stoji na raspolaganju, a pritom mislim na taktičko oružje poput nuklearnog ili kemijskog.
Minimalne! To je dobar politički PR Zelenskog koji mora nahraniti gladne uši naroda i nešto im obećati ili kazati da bi ih motivirao. Zapadni mediji kalkulirali su da bi između 500 i 700 tisuća ukrajinskih vojnika moglo krenuti u protunapad. Međutim, znate li vi kolika je to brojka? Svakog tog čovjeka treba obučiti, naoružati i ohrabriti. Pješačkim trupama treba osigurati kordone topništva i oklopa te organizirati i uzeti prevlast nad zračnim prostorom. U ovom trenutku Ukrajina nema naoružanje da bi mogla organizirati takav ekstremno veliki proces. Osim toga, ruske obavještajne službe sofisticiranim tehnološkim metodama kontroliraju teritorij Ukrajine i naravno da će pokušati neutralizirati svaki oblik masovnijeg vojnog okupljanja bilo gdje i bilo kad.
Pojedini mediji na Zapadu su najavu ukrajinskog protunapada uspoređivali s Olujom 1995. u Hrvatskoj?
To su besmislice. To se ne može usporediti. Prvo, mi smo 1995. protiv sebe imali takozvanu Republiku Srpsku Krajinu na čelu s pijanim Milom Martićem, a Ukrajina protiv sebe ima svjetsku nuklearnu silu. Drugo, hrvatska je vojska četiri godine sazrijevala, rasla, obučavala se i te 1995. bila je u naponu svoje snage i moći da izvede takav kompleksan pothvat. Motiv je bio na visokoj razini. Svi smo disali kao jedan. Ne kažem da ne dišu i Ukrajinci, ali i sami vidite da u svojim redovima još uvijek traže veleizdajnike. Dakle, situacija je upravo suprotna. Mi smo četiri godine rasli kao vojska, a Ukrajinci su dovedeni na rub vojnog opstanka u samo pola godine.
Dolazi li era dominacije Zapada svom kraju i hoće li Kina u suradnji s Rusijom postali nova svjetska supersila?
To je narativ koji stiže u posljednje vrijeme čak i iz zapadnog dijela establišmenta. Teško je ići toliko u budućnost i igrati se prognozama. Sve će ovisiti o tome tko će pobijediti u hladnom ratu s trgovinom energenata. To će uvelike odrediti ekonomsku moć Zapada odnosno Rusije i njezinih saveznika. Onaj tko bude imao energente i novac bit će i buduća vojna sila broj jedan jer će se naoružavati i htjeti zaštiti svoje resurse. Hoće li se u budućnosti stvoriti neki novi vojni savez koji će biti pandan NATO-u, a koji bi činila Rusija i njezini partneri s Bliskog istoka, Latinske Amerike i istoka Azije? Ne znam. To je pitanje za milijun dolara. Ipak, Europsku uniju ne treba podcijeniti. Ta stara dama često je inertna, nejedinstvena i spora u odlukama, ali i dalje ima snažnu i moćnu ekonomiju koja u suradnji s ekonomijom SAD-a i s NATO-om može biti svjetska sila.
CIJELI INTERVJU POGLEDAJTE U VIDEOPRILOGU S POČETKA TEKSTA!
Hrvatska se još i danas bori sa petom kolonom i nikad jaća peta kolona u hrvatskoj.