Ne znam koji je danas dan. Srijeda, petak, nedjelja, sve je isto. Ne znam ni koji je datum – govori Ukrajinac Ilias Shcherbakov. Nalazi se u Harkivu, drugom po veličini ukrajinskom gradu smještenom pedesetak kilometara od granice s Rusijom. Pričamo putem videopoziva. Niti dvije minute nakon što smo započeli razgovor odjeknula je snažna eksplozija.
- Jeste li čuli? – pita nas. Odgovaramo potvrdno. Govori kako su, po njegovoj procjeni, granate, rakete, što već, pale kakvih dva kilometra od njega.
- Po jačini zvuka mogu ocijeniti koliko je daleko eksplodiralo – govori. Ništa neobično s obzirom na količinu granata koje svakodnevno padaju na taj grad. Za vrijeme našeg razgovora, koji je potrajao četrdesetak minuta, čule su se još dvije eksplozije. Dakle, u prosjeku jedna svakih petnaestak minuta.
- Rekao sam vam da ne znam koji je dan jer je nama svaki dan isti. Samo se trudimo preživjeti. Pojesti kakav takav obrok, nabaviti dovoljne količine vode, uhvatiti dva-tri sata sna u komadu. Ne kažemo da je danas 24. ožujka, nego trideseti dan od početka agresije. Svi tako brojimo vrijeme – priča nam.
Pitamo ga kakva je situacija u gradu kada su u pitanju osnovni uvjeti u kojima stanovnici žive, ima li struje, grijanja, pitke vode, benzina.
- Grijanja nema u otprilike tri četvrtine grada već više od tri tjedna. Ali to i nije toliki problem, oblačimo na sebe po nekoliko majica i umotavamo se u deke, pa se tako nekako uspijevamo utopliti. Najveći problemi nastaju kada nestane struje, a to su situacije koje su nepredvidljive. Zna se dogoditi da u nekim dijelovima nema struje po tjedan dana, a kad nemate struju nemate ništa. Ne možete ništa skuhati jer kad nema plina koristite kuhala i druge uređaje na struju, ne možete napuniti mobitele niti se spojiti na internet, upaliti TV ni radio, samo sjedite među svoja četiri zida, u skloništu, gdje god – objašnjava.
Fiksne internetske linije često znaju biti u prekidu, ali mobilna internetska mreža uglavnom dobro radi. Voda iz vodovoda u Harkivu i inače nije bila preporučljiva za piće, a sada pogotovo, pa pitku vodu uglavnom crpe iz podzemnih izvora.
- Na određenim mjestima u gradu su punktovi na kojima se nalaze cijevi koje crpe tu vodu, i onda svi odlaze do tih punktova i toče vodu u kanistere. Nema nestašice, ali je potrošnja svejedno racionalizirana jer je svaki odlazak do tih punktova itekako riskantan – kazuje Ilias.
Gradonačelnik Harkiva prekjučer je održao konferenciju za medije na kojoj je kazao kako je u granatiranju grada, koje je počelo 1. ožujka, uništeno preko tisuću zgrada. Oko 80% su stambene zgrade. Ilias nam govori kako je najteže pogođen sjeveroistočni dio grada u kojem je uništeno oko dvije trećine objekata.
- U tom dijelu Harkiva od 1. ožujka uopće nema ni grijanja ni struje ni fiksnog interneta. Ali ljudi su se snašli, pa su počeli koristiti bicikle kao generatore za proizvodnju električne energije. Spoje ih na baterije, pedaliraju i tako pune baterije koje onda koriste za ono osnovno, da si skuhaju obrok ili napune mobitele – pojašnjava.
U Harkivu je do prije mjesec dana živjelo 1,5 milijuna ljudi. Njih 800 tisuća napustilo je grad unutar prvih desetak dana od početka ruske agresije.
- Među onima koji su ostali, oko 100 tisuća ljudi se trajno preselilo u metro. Žive smješteni u 26 postaja podzemne željeznice, i svaka stanica je do kraja popunjena. Mnogi su smještaj pronašli i u cijevima koje vode od stanice do stanice, kojima su prije putovali vlakovi. Oni koji su se snašli spavaju na madracima, a mnogi samo na dekama, neki nemaju niti jastuke. Prednosti kod smještaja u metro koji je, koliko god hladan i vlažan bio, ipak najsigurniji, imaju djeca, žene i stariji – govori Ilias.
On sam ne spava u metrou, nego na kauču u zgradi harkivskog Instituta za znanstvena istraživanja SSI (Institute for Single Crystals) gdje je zaposlen već godinama.
- U svom uredu imam maleni kauč, čak i grijanje povremeno radi, kao primjerice sada, a i struja je, izuzev jednog perioda u kojem je nije bilo šest dana, uglavnom stabilna, tako da se ne mogu žaliti. Zgradu u kojoj inače živim je početkom mjeseca pogodila raketa. Zabila se u suprotni dio od onog u kojem se nalazi moj stan, koji nije pretrpio veću štetu, ali kako nema ni struje ni grijanja preselio sam se ovdje. Odem svakih nekoliko dana do stana po neke stvari i vidjeti je li sve u redu – kaže, pa odmah nastavlja opisivati kako izgledaju ta putovanja od ureda u kojem živi do stana. Javni prijevoz ne postoji, a nema baš niti benzina, pa većina ljudi koristi bicikle kako bi se prebacili od točke a do točke b.
- Civilno stanovništvo nema ni šljemove ni pancirke, tako da na glavu stavim biciklističku kacigu i to je to što imam od zaštite. Prođem po pet do šest kilometara i na ulici vidim jedva dvadesetak ljudi. Harkiv je grad duhova. Osim u centru. Tamo se nalazi dosta vojnika, vatrogasaca i pripadnika raznih službi koji organiziraju izvlačenje ljudi i raznih stvari iz srušenih zgrada i objekata. Ali nema civila. Policijski sat traje od 6 navečer do 6 ujutro, ali i preko dana ćete ljudi vani vidjeti jedino ispred trgovina – govori.
Pitamo ga kakva je situacija u dućanima, ima li namirnica ili vlada nestašica.
- Najgore je bilo prvi tjedan. Dosta ih je mahnito kupovalo što god im dođe pod ruku, po dvadeset-trideset kila brašna, deset paketa ulja, šećera, pedeset paketa konzervi, sve police su bile očišćene. U koji god supermarket ste došli jedino što je bilo ostalo su bile skupe boce alkohola, i to je to. Tu je dolazilo i do napetosti, čak i tučnjave među ljudima, lanci opskrbe uopće nisu funkcionirali, izgledalo je kao da će se sve pretvoriti u potpunu anarhiju. Ali nakon otprilike desetak dana ljudi su shvatili da će ova situacija potrajati, da ruska agresija neće stati tako brzo, i morali smo prihvatiti naše, ratno novo normalno. Nije više bilo naguravanja i tučnjave, svi su počeli kupovati točno onoliko koliko im je potrebno da prežive, zavladalo je zajedništvo i solidarnost, jer kad spavaš u metrou pored nekog nećeš ti sebi kupiti dvije kile mesa i jesti pored njega dok on nema ništa – pojašnjava Ilias.
Otkako su ljudi počeli tako solidarno kupovati u trgovinama ima dovoljno voća, povrća, pekarskih i mliječnih proizvoda, higijenskih potrepština. U biti skoro svega osim mesa, kojeg se može naći, ali su velike šanse da će stanovnici Harkiva barem tri do četiri dana u tjednu umjesto mesnog pojesti vegetarijanski obrok. Situacija s lijekovima je za sada dobra i svi pacijenti koji boluju od kroničnih bolesti, poput primjerice dijabetesa, mogu doći do inzulina ili drugih lijekova bez kojih ne bi, doslovce, mogli preživjeti.
- Tako je u velikim gradovima, ali u manjim mjestima koja su potpuno odsječena od svijeta, bez mobilnog signala, struje i interneta, iako ne možemo znati što se tamo događa, možemo zaključiti da sigurno nema niti hrane niti lijekova niti drugih životnih potrepština. To su deseci, stotine tisuća ljudi koji su prepušteni sami sebi – zabrinuto će.
Trgovine, ljekarne ili benzinske postaje u Harkivu ne rade svaki dan. Odnosno ne radi svaka svaki dan. Primjerice u četvrtak je u cijelom gradu radilo tek šest benzinskih pumpi. Postoji mobilna aplikacija preko koje prate koji dan će što raditi, i onda se stanovnici organiziraju tako da svatko ode negdje i kupi određene namirnice kako se ispred ne bi stvarali ogromni redovi.
- Petero ljudi ode po vodu, troje po hranu, dvoje po higijenske potrepštine, rasporedimo se. Jednom idu jedni, drugi put drugi, i onda deset ljudi donese namirnica za nas pedesetak, sve se to rješava u hodu i stvar je dogovora i povjerenja – kaže.
Govori i kako ga iznenađuje izuzetno mala stopa kriminala. Očekivao je da će mnogi iskorištavati priliku i krasti što god im dođe pod rupu obilazeći (privremeno) napuštene stanove, kuće, trgovine s elektroničkom robom poput mobitela, televizora, računala.
- Dnevno bude zabilježeno između tri i pet takvih slučajeva. Možda tome pomaže i što lopove preuzima zakon ulice. Ako bilo koga uhvate u takvoj krađi zavežu ga za stup i ostave da se smrzava preko noći dok eventualno vojska ne naiđe i oslobodi ga. A po noći ovdje zna biti i -15 stupnjeva – slikovito opisuje Ilias.
Na ulicama, kaže, nije kritično kao u primjerice Mariupolju, gdje više s njih ne uspijevaju sklanjati niti leševe. Ovdje to službe još uvijek drže pod kontrolom. Ističe i kako grad nije sasvim blokiran, iz njega se može izlaziti i ulaziti. Naravno, na vlastitu odgovornost, jer to je, kaže, dok po gradu dnevno padaju na desetke projektila, kao da igrate rulet. Pod uvjetom da uopće uspijete nabaviti gorivo, što je također gotovo pa nemoguća misija.
- Sirene za uzbunu se pale u prosjeku 8 do 10 puta dnevno. I za to postoji aplikacija na mobitelu, pa kad se upali sirena svima počnu svirati i mobiteli. Zamislite, nalazite se u metrou i odjednom oko vas kroz onu jeku počne tuliti stotine mobitela. Iako sam se već pomalo navikao, mislim da ne postoji onaj kog to neće probuditi i stvoriti u njemu osjećaj nelagode – govori.
Mnogi ljudi su, s obzirom na situaciju, trenutno bez posla. A dok ljudi ne rade, nema ni plaće. S obzirom na to da bi ovakva situacija mogla potrajati još tjednima, mjesecima, pitamo Iliasa kako će se država pobrinuti za njih.
- Vlada je pokrenula program prema kojem svaki stanovnik koji je imao posao, a trenutno ga ne može obavljati, dobiva 250 dolara mjesečno tako da može pokriti troškove za ono najosnovnije – govori, te ističe i jedan problem. U gradu više ne radi niti jedan bankomat, nemoguće je podići gotovinu, a dosta trgovina trenutno prihvaća samo gotovinu. Osim toga, nerijetko se događa i da u trgovinama ne rade sustavi za kartično plaćanje, pa zna nastati nepotrebni kaos.
Pitamo ga što ljudima diže moral, daje nadu u ovim vremenima, s čime krate vrijeme dok sati bjesomučno sporo prolaze u iščekivanju i brizi.
- Mnogo nas volontira i pomaže na koji god način može, u kuhanju, pripremanju obroka, čišćenju ulica ili zgrada, neki čak odlaze do zoološkog vrta s ruksacima na leđima hraniti životinje. Treba nam neki smisao, cilj zbog kojeg prolazi dan, osjećaj da smo napravili nešto za nekoga. Puno nam pomažu i poruke podrške koje nam preko društvenih mreža stižu iz cijelog svijeta, pogotovo one iskrene poruke od običnih ljudi. Mladi ih čitaju starijima, neke nas nasmiju, neke rasplaču, ali definitivno nas ne ostavljaju ravnodušnima. Posebno nam znače poruke podrške upravo od vas Hrvata, jer većina ovdje zna da ste i vi ne tako davno prolazili kroz ono kroz što mi sada prolazimo, i već tu kao da se stvara neka neraskidiva veza – iskreno će Ilias koji će do daljnjeg ostati u Harkivu, kojeg ruska vojska zgradu po zgradu, ulicu po ulicu i blok po blok, baš kao i mnoge druge ukrajinske gradove, brišu s lica zemlje.
Na kraju razgovora kazao nam je da, iako izvana djeluje mirno, to je samo zbog činjenice jer je osmogodišnjeg sina uspio izbaviti iz pakla rata te ga poslati rodbini koja živi izvan granica Ukrajine. Čuju se i vide svaki dan. Ali preko malih ekrana. Nadamo se da će se jednom opet i zagrliti.
Video - Pogledajte snimku razorenog Mariupolja iz zraka: "Ledeni pakao, s ulicama zatrpanim truplima i ostacima uništenih zgrada"
Nema hrane vode, struje, likekova, ali ima municije ?