Na vijesti o poslovnim problemima Uljanika hrvatski libertarijanci odmah su digli graju protiv državnih potpora i sanacije brodogradnje. Prosvjeduju protiv “državne pomoći privatnom poduzeću”, predlažu da se Uljanik “prepusti tržištu”, pa ako nije u stanju sam poslovati pozitivno treba ga likvidirati. Libertarijanci ne znaju i ne shvaćaju da je Uljanik ono najbolje i najvrednije što Hrvatska ima i da bi propast Uljanika hrvatsku visokosofisticiranu industriju bacio u smrtni hropac. Fokusirajući se samo na mjesto finalizacije brodova zanemaruju ukupnu društvenu korist od brodogradnje i njezina vrhunskog znanja i fascinantnih vještina.
Uljanik jest u problemima, ali prije kritike treba dobro poznavati hirovitost njegova tržišta i nimalo prijateljsko i poticajno okruženje u kojem posluje. Dovoljno je da se pregovori o ugovaranju jednog broda rastegnu tri-četiri mjeseca i eto par desetaka milijuna neplaniranog troška. Dovoljno je da mu kamata bude dva ili tri postotka veća nego konkurenciji, i eto sto milijuna kuna gubitka. A škver sam mora školovati svoje zavarivače, montere ili mehaničare kao da u Hrvatskoj javno školstvo ne postoji.
Čak i kad su do prije šest-sedam godina brodogradilišta primala milijarde kuna državnih potpora, brodogradnja se Hrvatskoj više nego isplatila. Pojednostavljeno, država je zaposlenima u brodogradnji pružala svoje usluge besplatno, a njima je još uvijek ostajala neto plaća zarađena na izvozu da je potroše u domaćim dućanima, servisima, na kulturu ili zabavu. Jedan brodograditelj osiguravao je radno mjesto najmanje za četvero kod domaćih proizvođača brodske opreme i u uslužnim djelatnostima, a oni su plaćali državi poreze i doprinose. Bez državnih potpora brodograditeljima, ništa od toga ne bi postojalo. Ali, to nije bilo u skladu s “briselsko-frankfurtskim konsenzusom”.
Da bi se to i danas shvatilo dovoljno je pogledati Uljanikovu bilancu za 2016. Troškovi osoblja bili su oko 580 milijuna kuna, u čemu je oko 290 milijuna kuna poreza i doprinosa. Državna potpora Uljaniku preklani je iznosila 141 milijun kuna. A ukupno su Uljanikovci svojim znanjem i znojem priskrbili Hrvatskoj 1,9 milijardi kuna prihoda, i to na najteži način koji ljudski rod poznaje: projektirajući “od nule” i gradeći godišnje po pet-šest originalnih (ne serijskih!), najsloženijih i najmodernijih golemih plovila, rezača-jaružala, oceanskih kabelopolagača, polarnih kruzera, kemijskih tankera...
Uljanikovo znanje i vještine Hrvatska mora sačuvati i dalje razvijati po svaku cijenu, država se mora oko brodogradnje maksimalno potruditi i osigurati joj uvjete za poslovanje bez gubitaka: školovati stručnjake, zamijeniti navoze (vlake) suvremenim suhim dokovima i halama, osigurati povoljne kredite i jeftiniji čelik, gospodarskom diplomacijom dovabiti nove naručitelje i kupce. A budući da zbog malog profita privatni ulagači nisu zainteresirani za finalizaciju brodova, država ne bi trebala oklijevati niti Uljaniku izravno osigurati nužni dugoročni vlasnički kapital.
Problem brodogradnje su ogromni fiksni troškovi i jako slab novčani tok. Zato su dva najveća svjetska brodogradilišta Samsung i Hyundai pokrenuli i proizvodnju robe široke potrošnje