Zbog čega toliko drame oko jedne čokoladice, proizvedene u Srbiji, koja se našla u košarici tipičnih slatkiša i netipičnih autogram-karti koje je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović podijelila djeci u Dubrovniku prošloga tjedna?
Pomisao da se dvije države svađaju zbog jedne čokoladice sama po sebi, na razini zgode, toliko je zanimljiva da je vijest završila u rubrikama rezerviranima za bizarnosti u raznim svjetskim medijima, od američkog Fox Newsa do indijskih i bangladeških novina.
Kod kuće, u Hrvatskoj, nekoliko je pitanja koja su bila analizirana u komentarima. Je li otac djeteta koji se prvi požalio na srpsku čokoladicu pretjerao u svojoj reakciji na Facebooku, koju je prenio Dubrovački dnevnik?
Vjerojatno jest, iako treba razumjeti da je vjerojatno razmišljao srcem, a ne glavom, a srce mu je govorilo da to nije najprimjereniji dar iz ruku predsjednice Republike na Dan dubrovačkih branitelja, kad se Dubrovnik i Hrvatska prisjećaju najžešćih napada srpsko-crnogorskih agresora na grad.
Je li se predsjednica Grabar-Kitarović trebala dan kasnije ispričati zbog srpske čokoladice i obećati da će roditeljima i djeci poslati nove, hrvatske? Nije.
Ali ključan odgovor na pitanje zašto je jedan dubrovački roditelj reagirao tako alergično na srpsku čokoladicu i zašto je Predsjednica imala potrebu ispričavati se zbog toga leži u ovome: zato što je, riječima same Kolinde Grabar-Kitarović u noći izborne pobjede, “ovo Hrvatska, a ne regija”.
Jednom kad pokušate uvjeriti birače da je bivši predsjednik Ivo Josipović bio “YUsipović” (kako ga časte opskurni desničarski portali i TV emisije lokalnih postaja) zato što je, primjerice, nogometnu utakmicu Hrvatska-Srbija gledao na TV-u u društvu bivšeg srbijanskog kolege Borisa Tadića, tada otvarate Pandorinu kutiju u kojoj je moguće da i bezazlena čokoladica proizvedena u Srbiji bude tumačena kao nešto problematično.
Roditelj koji se prvi pobunio protiv srpske čokoladice vjerojatno je upijao poruke svih tih paramedijskih kanala koji su Josipovića nazivali “YUsipovićem”, a Kolindu Grabar-Kitarović slavili kao nacionalnu preporoditeljicu Pantovčaka, što je narativ koji je ona u kampanji objeručke prihvatila i na valu tog narativa plovila do pobjede.
Parola “ovo je Hrvatska, a ne regija” implicirala je da je Hrvatska do tad imala predsjednika koji je mislio da je ovo regija, a ne Hrvatska. A to je bila besmislica. No, besmislica koja je otvorila prostor drugim besmislicama, poput ove koja je završila isprikom zbog čokolade.
Nije se Predsjednica ispričala zbog toga što su je mediji o tome ispitivali, nego zbog toga što je njena autentična biračka baza imala problem s tom čokoladicom.
Zbog toga ovaj slučaj nije samo na razini banalne medijske bizarnosti, nego ima i određene političke dimenzije. Predsjednica je trenutno u raskoraku između dvije staze kojima neminovno mora kročiti. Priroda njezine dužnosti je takva da se naprosto mora baviti i regijom, kao što se regijom morao baviti i njezin prethodnik.
No, nije sigurno da su to njezini birači shvatili. A iracionalna odbojnost prema svemu što se tiče regije, stvorena i ojačana u svijesti njezinih birača, stvara joj pritisak i osjećaj opasnosti da se može “poskliznuti” na regiji.
Ona od takvog poskliznuća strahuje jer računa, naravno, na reizbor. Dubrovački roditelj čije je dijete dobilo čokoladicu iz Subotice može još biti sretan. Članovi prethodne Vlade, koju je Predsjednica potpuno zaobišla kad je otišla potpisati deklaraciju s tada tehničkim premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem, nisu dobili ni čokoladicu s tog njezina izleta u Suboticu.
U stvarnosti vidimo da je predsjednica Grabar-Kitarović odustala od izborne parole da se neće baviti regijom. Parola “ovo je Hrvatska, a ne regija” bila je besmislica jer je u opisu posla Predsjednice da čini Hrvatsku relevantnijom i važnijom u međunarodnim okvirima.
A Hrvatska i njezini politički lideri toliko su relevantniji u međunarodnim okvirima koliko su spremniji da se konstruktivno uključe u napore da se Balkan održi stabilnim i sigurnim područjem.
Osim toga, još važnije, Hrvatska se mora zbog svog nacionalnog interesa baviti rješavanjem otvorenih pitanja sa susjedima. Slučaj s čokoladicom samo pokazuje da Predsjednica sve to shvaća, ali ponekad ne zna kako to u praksi objasniti svojim biračima koji bi radije jeli koru s drveća nego iako i jednu čokoladicu s okusom regije.
Ova priča sa čokoladicama ne silazi s medijske scene. Reciklira se danima, pošalice, pozdravi Šprajca i sličnih demokratičnih novinara gdje čokoladica postaje paradigma gluposti, zatucanosti, skučenosti, kesenofobije...kojom se obilježava navodna priroda gospođe predsjednice jedne "nedemokratske" države! S druge strane pjevanje četničkih pjesama od strane vrha pravoslavne crkve, izjave Vučića, Dačića, Vulina...prije siđu s medijske scene nego se na njoj pojavi! Ublažava se važnost rečenog događaja, a medijski se isti zamjeni s reakcijom jednog novinara, hrvatskog dakako, e o kojem se onda raspreda danima! Novinari, komentatori se onda natječu tko će uputiti jaču drugarsku kritiku jednom novinaru, a onda naglo na scenu stupi neko povjerenstvo za medije koje na par dana zabrani emitiranje tog medija na kojemu radi dotični novinar! Brzo se aktiviraju snage protiv nedemokratičnih novinara, najednom se ne inzistira na pravu novinara na svoj stav! Jer, njegov stav je najveće zlo ovog svijeta, a pravoslavno zborovanje je ocjenjeno kao medijski nebitno, štoviše, poziva se novinare da to ne rade jer se to dogodilo "prošle godine" a i "samo su se otvarala usta", a poznato je da za te teme je uvijek nevrijeme za našu medijsko-komentatoraku scenu! Ali čokoladice, e to, to je važno, to je opasnost, to je vrijedno papira i papaira...ekrana i ekrana...komentara i komentara! E jadniti ste i mi s vama, takvima dakako!