Beograd, 30. studenoga 2020.
Stigao sam u Srbiju krajem prošlog ljeta zato što sam, živeći kao samac u New Yorku, postajao sve tjeskobniji i zato što je s JFK-a postojao izravan let do aerodrmoa Tesla u Beogradu. To je bio jedini let za Europu s kojeg se moglo smjesta iskrcati, proći kroz carinu i ući u novu zemlju. Većina svijeta za nas je bila zatvorena. Prvotno sam se nadao da ću se domoći Nove Škotske, ali Kanada je bila odlučna u tome da nas Amerikance drži podalje zbog našeg nevjerojatno lošeg postupanja s virusom. Na kraju, drago mi je što nisam uspio otići tamo jer sam upoznao nove krajeve, sklopio nova čvrsta prijateljstva i pronašao novi dio svijeta koji mogu voljeti. Balkanski veterani pričaju mi o danima kada su se posjetitelji Srbije mogli odvesti u susjednu državu, popiti tamo piće, a zatim se vratiti natrag, zatražiti novu 90-dnevnu vizu i nastaviti boravak u Beogradu. Takvi su izleti bili općepoznati kao “granične vožnje”. Ja sam prestar i previše zbunjen da bih riskirao bilo kakvu deportaciju (iako ovdje imam prijatelje koji godinama ostaju bez ikakvih problema). Sada je sve kompliciranije i imam zakonsku obvezu napustiti zemlju do 5. prosinca.
Bojim se da ne ostavim dojam kako sam poduzeo nekakvu veliku turneju, bezbrižno landrajući po Europi, dok je čitavom svijetu mudro savjetovano da ne putuje. Zapravo, budući da mi se zbog više razloga prošle jeseni nije ostajalo u SAD-u, jednostavno sam odletio u Beograd i tamo ostao, uz pokoji kratki izlet za lijepih dana kada smo mogli ostaviti otvorene prozore i jesti vani. Tako će biti i u Zagrebu. Nisam se vozio javnim prijevozom niti sam se šetao kud god sam mogao. U “razgledavanja” sam išao vrlo rijetko, ali toliko toga može se vidjeti i uhvatiti samo šetajući se ulicom. I da, nosim masku.
Zagreb, 10. prosinca 2020.
Sada sam pet dana u Zagrebu. To je bogatiji grad od Beograda, formalniji i skuplji, ali ne toliko kao neki drugi. Ulice su široke i impozantne, a ljudi su topli. Ima mnogo knjižnica i kazališta, a neka od njih još su otvorena čak i u ovom katastrofalnom prosincu.
Muzeja ima od lijepih i tradicionalnih do izrazito otkačenih – Muzeja mamurluka, Muzeja prekinutih veza, pa čak i Muzeja torture, za koji bih vjerojatno kao tinejdžer pomislio da je vrlo cool, a u koji sada zbog više razloga neću ući.
Boravim u srcu Zagreba – pokraj Trga bana Jelačića koji je u ovo doba godine inače prepun ljudi u blagdanskoj kupovini, a ondje se nude pekarski proizvodi, slatkiši i kesteni te ručno izrađeni darovi iz čitave regije. Ove godine je gotovo prazan – broj oboljelih od COVID-19 naglo je porastao, mnoge trgovine su zatvorene, a restorani ne nude uslugu za svojim stolovima. Ali, otkrio sam da je hrana zaista vrlo dobra – moji prvi tajlandski i indijski obroci nakon ljeta doneseni su mi za 20 minuta po razumnoj cijeni – a moja prijateljica Maja donijela mi je ukusne svježe naranče s juga.
Vijesti o dolazećem cjepivu poprilično su podigle raspoloženje i naišao sam na ljude koji su željni zapodjenuti razgovor s rijetkim posjetiteljima koji su ovdje. Volio bih da sam ponovno mlad i da mogu upoznati kulturu kako bih volio – kakav bi to čudesan projekt bio u mojim dvadesetima! Ipak, bolje ikad nego nikad, dolazak ovamo najbolja je odluka koju sam donio u proteklim godinama.
17. prosinca 2020.
Pokušavam dokučiti zašto Balkan nije imao COVID katastrofu kao što su je imale mnoge druge zemlje. Mislim da je to zato što je virus od početka uzet s postojanom, neprekidnom ozbiljnošću, a ni u jednom se trenutku nije dopustilo da preraste u histeriju. Kad bi broj slučajeva ukazao na pogoršanje, poduzele bi se mjere i stanje bi se popravilo. Sada imamo manje od pet tisuća aktivnih slučajeva u Hrvatskoj (broj se u međuvremenu smanjio na oko dvije tisuće) i počelo je cijepljenje. Mislim da je za uspjeh ovih zemalja ključna činjenica da nikada nisu bile razmažene. Pomisao na to da Zagrepčanin odbija nositi masku i kuka o nekom kršenju svoje osobne “slobode” izvan je zamislivog. Ljudi ovdje i predobro znaju što znači izgubiti slobodu. Slijediti solidan liječnički savjet i biti pažljiv prema sugrađanima s tim nema nikakve veze.
Stojim u redu ispred robne kuće Müller. Nitko ne prigovara, svi nose maske, čekanje brzo prođe i već vas žena koja dežura na vratima pozdravlja s osmijehom, prskajući vam na ruke sredstvo za dezinfekciju.
28. prosinca 2020.
Probudio sam se, ali nisam bio sretan zbog toga i pokušavao sam opet zaspati kad je u 6.28 zatutnjao potres od 5,2 stupnja. Nakon godina u Los Angelesu, znao sam o čemu se radi, naslonio se i čekao da prođe. Činilo se da je vrijeme stalo, krevet se njihao amo-tamo kao da sam u brodskoj kabini, a nakon prvog iznenađenja zavladala je čudna mirnoća. Djetinja fascinacija – “Potres!”. Zapravo se nisam bojao, pogotovo nakon što sam primijetio da su sve moje tablete i dalje na mom ormariću.
Zagreb je s pravom nervozan zbog potresa. Jedan je uništio grad 1880. godine, a ozbiljan potres dogodio se i nedavno, u ožujku. Katedrala i mnoge gradske zgrade još uvijek su pod skelama i ne može ih se posjetiti. U roku od pola sata nazvalo me je nekoliko hrvatskih prijatelja i zahvalan sam im što su mislili na mene.
29. prosinca udario nas je jedan veliki. Slike su poletjele sa zida, a ja sam se skrio ispod stolice. A onda su sljedeća tri tjedna potresi zaredali svakodnevno i vladala je opća tuga nad Petrinjom, mjestom u kojem je bila najjača aktivnost.
31. prosinca 2020.
Crkvena zvona i zvuk kiše na praznim pločnicima centra Zagreba. Pitam se jesam li noćas jedini stanar u svojoj zgradi; čini se kao da su svi pobjegli iz grada nakon što je tržnica zatvorena pred praznični vikend.
Jedna od najčudnijih stvari za mene u ovoj godini pandemije je koliko sam zapravo rijetko bio bolestan. Otkako sam se prestao rukovati, voziti podzemnom željeznicom i većinu se vremena izolirao, klice jednostavno ne probijaju moj štit, sve tamo od 2019. I zato je bilo tako čudno probuditi se danas s pravom starinskom prehladom. Osjećam se ušljivo, ali osjećam okus i miris i čini mi se da ovo nije jedan od vjesnika nečeg goreg. Laknulo mi je, iako me pomalo živcira.
Razmislite o svim bakterijama koje smo nekoć apsorbirali. Rukovanje, ljubljenje, vožnja vlakovima, svraćanje u barove, nekoliko putovanja avionom godišnje – sve bez ikakvog razmišljanja. Zanima me koliki postotak tih klica danas dolazi do nas (jedna od sto, jedna od tisuću?). Nikada nismo bili tako izolirani, a opet smrt neprestano dolazi.
Jedan od rijetkih apsolutnih blagoslova našeg doba je moderna medicina. Na ovo sam pomislio u Beogradu kad sam su mi uglavnom bezbolno očistili kanal zubnog korijena i stavljali krunicu, i to sve u roku od nekoliko dana. Prije 100 godina taj me je zahvat mogao ubiti (profesor sa Sveučilišta Columbia jednom mi je rekao da su nekada glavni uzroci smrti ljudi, barem tijekom srednjeg vijeka, bili povezani sa zubima). Nisam znanstvenik i izrazito sam loš prognostičar, ali pitam se gdje ćemo biti za godinu dana i mislim da imam razloga barem za privremeni optimizam.
22. veljače 2021.
Mojem boravku u Zagrebu došao je kraj. Mojih 90 dana je isteklo i odlazim na drugo mjesto svog egzila. Uzbuđen sam zbog novih “nomadskih viza” koje dolaze u Hrvatsku ove godine i nadam se da će mi jedna biti dodijeljena kako bih se kasnije ove godine mogao vratiti. Devedeset dana nije dovoljno za istraživanje bilo koje zemlje – a pogotovo ne Hrvatske. Toliko gradova bi se moglo posjetiti, a još uvijek nisam vidio ni dalmatinsku obalu.
Hvala svim mojim prijateljima koji su me ovdje toliko usrećili. Vi znate tko ste – vidjet ćemo se ponovo.
VIDEO Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"
Ne kužim kaj ima Zagreb sa balkanom? To je isto ko da veliš kak je New York u Karpatima, kaj ne?