Umjesto pred televizor, Osječanka Jadranka Radovančević u mirovini je sjela – za bubnjeve. Profesorici biologije i kemije 63 su godine i marljivo udara po tradicionalnom afričkom bubnju djembe, a svira i u bendu RitmOS.
– Kad čujem glazbu koja mi odgovara, ne mogu mirno sjediti – smješka se Jadranka, koja je prije svirala harmoniku i klavir. Bubanj je dobila na dar od bivše učenice, ali i kolegice kada je 2008. odlazila u mirovinu iz OŠ Antuna Mihanovića, u kojoj je provela gotovo cijeli radni vijek. Dar o kojem je maštala oduševio ju je i rasplakao, a ubrzo se prijavila i na edukaciju u jednu udrugu u Zagrebu. Novi hobi izazvao je brojne nedoumice njezinih znanaca.
Bubanj kao terapija
– Bili su sumnjičavi, pitali su se što to meni treba i ima li to smisla. No, ja nisam osoba koja se previše obazire na mišljenje drugih ako se ja dobro osjećam – kaže naša sugovornica. S članovima benda vježba jednom tjedno, a pred nastupe pojačaju tempo. No, Jadranka lupka po bubnju i u tišini svoga doma.
– Imam za to poseban instrument, poklopac od silikona koji stavim na koljena i sviram. Da sviram djembe, susjedi bi se razbježali – šali se Jadranka.
Djembe bubnjevi tradicionalni su afrički instrument za koji se, objašnjava nam, vjeruje da ima dušu te da onaj tko svira na njima unosi sebe u glazbu koja se stoga nikada ne može ponoviti i oponašati.
– Zbog svojih vibracija ti bubnjevi djeluju pozitivno na ljude, terapijski. Radimo stoga i s djecom s posebnim potrebama, a nastupamo i u vrtićima – kaže Jadranka za koju se nikako ne može reći da joj je život ulaskom u treću dob stao. Baš naprotiv, ubacila je u petu brzinu. Dohvatila se i računala, uplovila u internetski svijet, a ima i profil na Facebooku s više od 270 prijatelja. Na tom su popisu i mnogi njezini bivši učenici, koji su je i nagovorili na taj korak.
Internet draži od sapunica
– Učenici mi se jave u prozorčiću za razgovor pa me navode što trebam raditi da se lakše snađem. Sad su me navukli i na neke igrice, poput Farme – priča nam. Uspjela je tako stupiti u kontakt s nekim učenicima, pa i kolegama koji su u Americi, Australiji... Za služenje internetom nužno joj je, uvidjela je brzo, i znanje engleskog pa je profesorica odmah nakon odlaska u mirovinu ponovno sjela u školske klupe – upisala je tečaj tog jezika. Krenula je od "nule", a početkom ljeta već je završila četvrti stupanj.
– Trebala bi mi sada konverzacija. Od jeseni ću vjerojatno upisati novi stupanj – kaže. Njezin joj je posao profesorice biologije i kemije, ističe, bio i profesionalni izbor i hobi. Uz njega i obitelj, nije joj ostajalo mnogo vremena za druge aktivnosti. Vrijeme koje sada ima želi iskoristiti maksimalno.
– Kroz posao sam puno kontaktirala s ljudima pa mi je uoči odlaska u mirovinu bilo nepojmljivo da ih više ne susrećem. Nisam od onih koji mogu sjesti i gledati sapunice – zaključuje ona.
Svaka čast gospođi. Treba živjeti do zadnje sekunde, a ne samo čekati kod kuće smrt da dođe po tebe.