Najveći je uspjeh prošle vlade njezino raspuštanje. Bio je to propali pokušaj da se zemlja odvede u konzervativni autoritarizam poput onih u zemljama Višegradske skupine koje su izolirane u Europskoj uniji upravo zbog revizionizma i autoritarizma. Srećom je revizionizam i igranje na kartu podjele bilo stajalište manjine, a nikako većine i zvijer koja je puštena s lanca stajala je političkog života vlastite gospodare. U ovih posljednjih šest mjeseci u Hrvatskoj se u leksikon političkih gluposti upisalo sve i svašta, od liste izdajnika, prodavača magle, političara s margina... Tu su i sumnjivi prosvjetitelji i enciklopedisti, domoljubi po zanimanju, političari kojima ne trebaju obrazovani ljudi, političari koji su svojim retorikama vraćali Hrvatsku u klerofašistički mrak netrpeljivosti prema svakome tko je drukčiji, toliko je tragikomičnih predstava da su i najvećim satiričarima ukrali šou. Stoga ne čudi što nije bilo vremena za iznošenje reformi obrazovanja, zdravstva ili mirovinskog sustava jer su svi napori bili usmjereni na mobiliziranje emocijama.
Pitamo se kako će Hrvatska integrirati novopridošle strance u hrvatsko društvo jer sve vlade nisu nikada uspjele integrirati branitelje u društvo nego su ih strpale u geta tj. udruge, pa se tako pred svake izbore događa da budu iskorišteni od pojedinih političkih struktura, a potom vraćeni u geta. Samo oni s jasnim političkim mandatima mogu se baviti ozbiljnom politikom, sve ostalo što se pokušava preko emocija i populizma kratkotrajna je zluradost na dugoročnu štetu hrvatskog naroda. Hrvatski narod pije ovu politiku više od dva desetljeća jer sve ove godine postavljani su viši ciljevi i pristajalo se na podršku bilo koga samo da se najprije izgradi država, potom da se uđe u NATO, pa zatim u Europsku uniju.
Frustrirani narod svake četiri godine birao je uvijek iste pod drugima parolama. Međutim, ponestalo je viših ciljeva i teško je stvoriti zajedništvo kada nemate tog višeg cilja na temelju kojeg ste navikli dobivati izbore. HDZ je to pokušao formiranjem koalicije znakovitog naziva Domoljubna koalicija i naglim zaokretom udesno, retuđmanizacijom i naglašavanjem nacionalizma, što je završilo svima nama dobro poznatim raspletom te se dokazalo da je ta koalicija bila sve samo ne domoljubna. Kojeg li čuda – najveći domoljub po zanimanju i lider istoimene koalicije našao se u sukobu interesa, što je pomoglo da se zaustavi neliberalna demokracija u Hrvatskoj. Pohvalan je otpor civilnog društva, građanskih inicijativa koje su preplašene radikalnom desničarskom retorikom uspjele srušiti agendu nacionalno-konzervativnih.
Tako je hrvatski narod u vrijeme kada Europom kruži bauk nacionalizma pokazao veću zrelost od svojih političara te, iako smo najmlađa članica EU, pokazati toj istoj Europskoj uniji da Hrvatska, iako mala, ne podiže žice i zidove, ne slijedi put izolacije Višegradskih zemalja, nego daje lekciju iz demokracije uspavanim članicama EU.
Bravo Josipe, radikalno ljevicarenje je izlaz.