Alain Finkielkraut čovjek je kojem se vrijedi vraćati, slušati ga i čitati što govori, pogotovo kada se obraća izravno nama, Hrvatima, kao što je to veliki Francuz učinio u razgovoru kojim je prije tjedan dana počastio naše novine. Pogotovo u vremenima produbljenih nejasnoća, sumnji i zamagljivanja, dragocjeno je imati nekoga sa strane tko će nam ponuditi svoj pronicljiv pogled. A opet, Finkielkraut nam i nije baš toliko dalek, pogotovo danas, kada pripadamo istoj, ne samo duhovnoj, kulturnoj i civilizacijskoj, nego i političkoj zajednici država i naroda. Zato Finkielkraut i kada govori o Francuskoj, govori i o nama. Veliki govor koji je nedavno izrekao u Francuskoj akademiji, stupajući u redove besmrtnika, bio je jedna takva gozba i svečanost misli i jezika. Počeo ga je prepričavanjem dijaloga koji je prije više od sto godina pred svojom slikom koja od tada nosi naslov “Zaprega čiče Junieta”, vodio slikar Henri Rousseau s jednim pariškim galeristom: – Zaprega čiče Bztornskog? – reče direktor galerije. Što to znači?
– To je naslov moje slike, odvrati carinik Rousseau. Direktor namršti nos, bio mu je baš velik, i zavrti kažiprstom po zraku, bio mu je baš dug.
– Jadni prijatelju, s ovakvim naslovom nećete je nikad prodati, tu svoju sliku.
– Ma nemojte! Zašto? – reče Rousseau kojemu je od rada u carinarnici ostala sklonost da ide do dna stvari.
– Bztornski! – glasno ponovi direktor. Ovakvo ime, to treba kihati. Dragi moj gospodine, dobro zapamtite: kad mušterija kiše, onda ne kupuje.
I sanjarski objavi:
– To je sigurno zakon prirode.
– I što ćemo onda? – reče Rousseau.
– Stavite Juniet i nećemo više o tome – reče direktor. Tako se preziva jedan moj bratić. Veletrgovac. Vrlo častan i poznat u cijelom Gâtinaisu, doda malo zatim, nesumnjivo zato da pomete i zadnje slikarovo oklijevanje.
Finkielkrautove riječi čista su književnost. Zato ih, uz zahvalu, donosim u prijevodu Marije Bašić, hrvatske prevoditeljice Finkielkrautovih knjiga. Prepričana zgoda Finkielkrautu je bila uvod u vrlo osobno razmatranje vlastitog prezimena i identiteta: “Mi smo u siječnju 2016. I danas je pod ovu kupolu ustanove koju je utemeljio kardinal Richelieu, još malo pa će biti četiri stoljeća, primljeno jedno kakofonično, neprivlačno ime, ime koje ne možeš prodati, tako nakostriješeno oštrim samoglasnicima, kao i Bztornski ili, još bolje, kao Karfunkelstein. Tim je prezimenom krajnja desnica okitila Léona Bluma da bi zaplašila dobre Francuze, ukratko, ime koje treba kihati, pa čak i, usudimo se reći, ime pod kojim ne nalaziš prenoćište, spavaš vani. Baštinik tog imena ne može doći k sebi, rođen samo deset godina poslije ove dijatribe protiv predsjednika vlade iz Narodne fronte (protiv Bluma; prim. prev.), koju je održao Pierre Gaxotte, budući akademik: “Kako on nas mrzi! Nema toga na čemu nam on ne zavidi, na našem nebu jer je plavo, na našem zraku jer je blag, on zavidi seljaku što hoda u klompama po francuskoj zemlji i što njegovi preci nisu bili goniči deva koji lutaju sirijskom pustinjom sa svojim prijateljima iz Palestine”. U ovom svečanom času, on, baštinik tog imena, ćuti pomiješani osjećaj zaprepaštenosti, radosti i zahvalnosti. “Zvati se Finkielkraut i biti dočekan među vama uz zvuk bubnjeva, to nije za vjerovati.” Kako su snažne riječi tog čovjeka o vlastitom prezimenu koje je ne tako davno u Francuskoj bilo žig prognanika bez krova nad glavom. Kako je snažno to preplitanje osobne i kolektivne povijesti kojim Finkielkraut ujedno izriče pohvalu svojoj domovini i jeziku koji pjeva u njegovim ustima. Za nas je osobito važan završetak Finkielkrautova govora koji je on, kako nalažu običaji Francuske akademije, izgovorio u čast Féliciena Marceaua, čija mu je stolica među 40 besmrtnika pripala. Taj pisac, rođenjem Belgijac, našao je utočište u Francuskoj nakon što ga je vlastita domovina nakon Drugog svjetskog rata osudila kao kolaboracionista. Očito ga neki i danas žele pamtiti samo po toj presudi, jer Finkielkraut se u zaključku svoga govora obračunava s tom vrstom sjećanja: “To nije sjećanje koje osjećam kao svoje. To je sjećanje koje je postalo doksa, sjećanje stada ovaca, dogmatično i automatsko sjećanje koje zna zauzeti dobru pozu, estradno sjećanje, sjećanje koje je Sustav pregledao, korigirao i ispljunuo natrag. Njegovi vrlo brojni i vrlo glasni poklonici ne bave se misaonom razradom te katastrofe, nego recitiraju svoj katekizam. Zgražaju se nad onim nad čime se svi zgražaju, sjećaju se onako kako se svi sjećaju.”
Počašćen sam neki dan napisanom mišlju kolege kolumnista Milana Jajčinovića da bih ja Finkielkrautu, čovjeku tolike erudicije i jasnih povijesnih uvida, trebao i mogao biti informator o hrvatskoj povijesti i današnjoj zbilji. Ali, propitivanje “prava” Alaina Finkielkrauta da prigovara današnjoj Hrvatskoj vodi nas još dublje na stranputicu “sjećanja stada ovaca” i samodopadne izolacije od svakog pogleda sa strane. Utoliko više što nam je Finkielkraut ponudio cijeli niz pitanja i vlastitih opažanja nad kojima se vrijedi duboko zamisliti i, ako treba, unedogled o njima raspravljati. Među njima je i temeljito obrazložen stav zašto se njegovo svjedočanstvo u korist Féliciena Marceaua nikako ne može poistovjetiti s opravdavanjem i veličanjem naših domaćih istinskih sudionika u nacističkom režimu i zločinu, kao što je to do jučer činio aktualni hrvatski ministar kulture, a isto tako i zašto se ne može i ne smije staviti znak jednakosti između Pavelića i Tita. Lijenom će duhu, naravno, najlakše biti sve što Finkielkraut govori odbaciti i prebrisati uz misao: “Kako nas on mrzi”, umjesto “misaone razrade” naših posrnuća, pobjeda, poraza i katastrofa.
Ja odabirem ostati zamišljen nad njegovim riječima i raspravljati o njima, ako se ima s kim, uvjeren da Finkielkraut 2016., baš kao što je činio i 1991., brani čast, dostojanstvo i pravo malog hrvatskog naroda na vlastitu, ali ne i bilo kakvu državu.
>> Ima li Finkielkraut doživotno pravo na prigovore Hrvatskoj
>> Protivnici ideje samostalnosti Hrvatske danas trijumfiraju: Bili smo u pravu, to je zemlja ustaša
