Bilo bi doista ravno čudu da se Usud usudio srušiti Stožer. Doista je trebalo biti zadnji naivac pa vjerovati da bi nakon pola godine dramatičnih pandemijskih mjera Ustavni sud izmaknuo pravne temelje pod nogama Vladi i stožeru te time otvorio put lavini tužbi.
Da su uspavani ustavni suci stvarno smatrali da Zemlju treba zavrtjeti unatrag, te da su to pokušali napraviti tek danas, to bi značilo da i sami preuzimaju lavovski udio krivnje za sve moguće posljedice polugodišnjeg djelovanja stožera u pravnom vakuumu. Da je tako, trebali su još prije nekoliko mjeseci i sami intervenirati. Dakle – još prije izbora. Iako su priopćenjima ustavni suci dali naslutiti da tu ne treba očekivati nikakve preokrete, te da većina njih ne vidi potrebu proglašavanja izvanrednog stanja, njihova bi dužnost, ako ozbiljno shvaćaju svoj posao, trebala biti da se ovako važne i dalekosežne političke odluke ne donose u ozračju dvojbi jesu li one uopće u skladu sa ustavom.
No, to je očito previše za očekivati. Iako to ne bi trebao biti, Ustavni sud samo je još jedno političko tijelo koje je donijelo političku odluku o radu drugog, doduše privremenog političkog tijela - Stožera borbu protiv korona virusa. A da je stožer političko tijelo, u koji je vlada politički nominirala ljude koji također donose političke odluke, ususret odluci Ustavnog suda najnedvosmislenije do sada potvrdio je premijer Plenković. Dakle, nema nikakve dvojbe, Stožer i ljude u njemu imenovala je Vlada RH u skladu sa svojim političkim preferencijama, što, naravno, ne znači da to ne mogu biti stručni i sposobni ljudi, ali uglavnom znači da će oni te iste političke preferencije onih koji su ih postavili uglavnom poštivati. Nažalost, na vrlo sličan način biran je i sastav Ustavnog suda, jedino što se pri tome ispod stola dogovaraju i ruke miju dvije najjače parlamentarne stranke koje se nepravilnim ritmom rotiraju u Banskim dvorima.
Činjenica jest, u posljednjih pola godine ograničavana su prava pojedinaca, sloboda kretanja i okupljanja, religijski rituali, poduzetnička inicijativa, predizborne kampanje, rad zastupnika u Saboru. Za sve to bilo je itekakvih opravdanja, no, ključno je pitanje je li sve obavljeno prema demokratskoj parlamentarnoj proceduri.
Parlamentarna oporba svakako ima pravo kritizirati da bi ovakva situacija morala imati čvrsto, jasno i neosporivo uporište u zakonima o Ustavu RH. Činjenica je da su upravo oni sami svojim rukama u Saboru dali legitimitet ovakvom statusu Stožera te da i oni nose dio krivice - ako ona stvarno postoji. No, isto tako, i ova posljednja odluka Ustavnog suda daje za pravo onima koji smatraju da takav sud, koji u suštini uopće nije sud, ne bi trebao ni postojati, te da njegovu ulogu u potpunosti treba preuzeti jedan stvarni sud, točnije Vrhovni sud, koji sebi ne bi mogao uzeti za pravo takvu kreativnost u oblikovanju ustavnopravnog okvira u RH.
Ustavni sud trebao bi biti jamac da se držimo zakona, a u stvarnosti je zapravo često jamac da se zakona ne držimo kao pijan plota. Ili da popunjavamo rupe dopisujući zakonske odredbe koje do jučer nisu ni postojale, ali su inače u potpunosti u domeni zakonodavca. Ustavni sud sve češće i sve više, uzurpira ulogu zakonodavne i izvršne vlasti.
Da, znam, prelako je upasti u zamku. Kao i obično, ako nam se odluka sviđa, onda je odluka Usuda ispravna, a ako nam se ne sviđa, onda po njoj pljujemo. U ovom slučaju ipak, mogu reći da mi se odluka ne sviđa, ali da vjerojatno nije suštinski pogrešna. Problem je i dalje što se ona čini posve arbitrarna, a zatim i proizvoljna. O proizvoljnosti tajminga da ni ne govorimo!
U dubokoj sjeni ovih prijepora prošla je tako i vijest da je gej par na koncu ipak uspio "dobiti" dijete. Ne, nije bezgrešno začeće niti bilo koje drugo. Što god mislili o tome, dogodilo se nakon odluke Ustavnog suda koja u suštini nije nalagala da oni moraju dobiti dijete na udomljavanje, već samo da u negativnom odgovoru ne smije pisati da ih se odbija zato što su gej.
Činjenica je, Usud je nizom odluka odlučio ići suprotno volji izraženoj na građanskom referendumu i definiciji braka te odgovarajući članak Ustava koji bi morao(!) imati svoju težinu, tretiraju samo kao natuknicu u rječniku stranih riječi. Ako taj članak netko želi promijeniti, ili pak posve izbrisati, na to nemaju pravo ustavni suci svojim ignoriranjem – već samo saborski zastupnici ili građani na novom referendumu.
U pravu je Hrstić. Ustavni suci zanemarili su i Josipovićevu akciju koja je pridonijela promjeni Ustava u vidu nezastarijevanja pretvorbenoga kriminala. Jednostavno su se pravili da spomenuti ustavni članak ne postoji. To je bio prvorazredni skandal, stoga je takvo djelovanje ustavnih sudaca Josipović žestoko kritizirao i najavio da će to ponoviti na sastanku pravnih stručnjaka u Opatiji. Da bi od dolaska, nakon što su saznali da je Josipović među govornicima, odustali Šeparović i njegovi poslušnici. Nevjerojatno!