Širenje gradova, a poslije i država, omogućilo je Homo sapiensu da se specijalizira za pojedine grane djelatnosti, pri čemu je kvaliteta postala vrlo važna.
Specijalizacija je, međutim, stvorila i problem - kako ostvariti razmjenu dobara između specijaliziranih proizvođača?
Robna razmjena nije bila rješenje za stranca koji je došao u grad obaviti jednokratnu razmjenu. Rješenje je bio novac.
Novac kao način povezivanja proizvođača izum je većeg broja društava. Za pojavu novca nije zaslužan nikakav tehnološki preokret, revolucija je bila mentalne prirode. Ona se svodila na stvaranje nove vrijednosti, objašnjava izraelski povjesničar Yuval Noah Harari svojoj hit knjizi "Sapiens – kratka povijest čovječanstva".
Važnost carstva
Novac je sustav uzajamnog povjerenja, ali univerzalan i najučinkovitiji sustav uzajamnog povjerenja koji su ljudi smislili. A ono što je stvorilo to povjerenje složena je i dugoročna mreža političkih, društvenih i gospodarskih odnosa. Objašnjava to zašto su naši financijski sustavi tako tijesno povezani s političkim, društvenim i ideološkim sustavima te zašto su financijske krize često uzrokovane baš političkim zbivanjima ili individualnom odlukom nekog jakog brokera ili bankara. Stvaranje carstava nije za izraelskog znanstvenika samo negativno. Carstvo kao društveni oblik Harari smatra najuspješnijim političkim sustavom koji je čovjek izmislio pa su današnji negativni sentimenti prema tim oblicima ljudskog društva tek pogreška u matrici. Kulturna raznovrsnost i teritorijalna fleksibilnost, jer carstva gotovo nikada nisu imala stabilne i čvrste granice, daju im ne samo njihovu jedinstvenu narav nego i središnje mjesto u povijesti.
Zahvaljujući tim dvjema karakteristikama, carstva su različite etničke skupine i ekološke zone uspjela ujediniti pod samo jednim političkim kišobranom stapajući tako sve veće i veće segmente ljudske vrste na planetu Zemlji, kaže Harari u svojoj knjizi. Imperiji su bili jedan od glavnih razloga drastičnog smanjivanja ljudske raznovrsnosti. Imperijalni parni valjak postupno je poravnao jedinstvene karakteristike mnogobrojnih naroda te tako od njih iskovao nove i mnogo veće grupacije. Problematičnom Harari smatra i tvrdnju da carstva ne mogu na dulji rok vladati mnoštvom naroda kao i to da je riječ o strojevima za izrabljivanje.
U protekla dva i pol milenija, kaže, najveći je dio ljudskog roda živio u carstvima. Carstvo je, osom toga, i vrlo stabilan oblik vladavine. U mnogim bi slučajevima bilo teško reći da je propast carstva podređenim narodima donio neovisnost. Naprotiv, u vakuum stvoren slomom ili povlačenjem starog imperija uletio bi novi. Harari kaže da imperijalne elite dobicima od osvajanja nisu financirale samo utvrde i vojske nego i filozofiju, umjetnost, pravosuđe i karitativne djelatnosti, što je kontroverzno razmišljanje, ali ne bez logike utemeljene na činjenicama.
No, imperijalna ideologija, dakle, nije bila isključivog nego uključivog karaktera i sveobuhvatna je jer je ipak priznavala osnovno jedinstvo cijeloga svijeta, postojanje jedinstvenog skupa načela koja vrijede uvijek i svuda, kao i uzajamnu odgovornost svih ljudskih bića.
Kapitalizam kao religija
Ionako danas svjedočimo tome kako transnacionalni financijski i tehnološki sustavi rastaču nacionalne autonomije. I rasizam je sve manje prisutan jer ga je zamijenio kulturalizam kao pojam kojim se u novije doba označavaju razlike među ljudima. On je i opasniji jer je kao pojam puno širi, a javlja se u doba kada kulturološke razlike malo-pomalo nestaju. Kao do sada najuspješniju religiju, a ne samo ekonomsku teoriju, Harari prepoznaje kapitalizam. Kapitalizam je započeo kao teorija o funkcioniranju ekonomije.
On je bio i deskriptivan i preskriptivan - jer je nudio priču o tome kako novac funkcionira i promovirao misao da reinvestiranje profita u proizvodnju vodi u brz gospodarski rast. Kapitalizam je, međutim, postupno postao nešto više od tek puke ekonomske doktrine. On sad obuhvaća i etiku, skup učenja o tome kako se ljudi trebaju ponašati, kako odgajati djecu, pa čak i misliti.
Gospodarski rast najviše je dobro, ili bar njegov najvažniji preduvjet, zato što i pravda, i sloboda, pa i sama sreća, redom ovise o gospodarskom rastu, napisao je Harari u svojoj knjizi o evoluciji ljudskog roda.
Slično kao i u pitanju imperija, Harari ni u kapitalizmu ne vidi nešto nužno loše, dapače, kapitalizam je najzaslužniji za razvoj znanosti. Glavna je poruka kapitalizma to da je rast najvažnija vrijednost čovječanstva. U posljednjih 500 godina bujale su ideje o mogućnosti zajedničkog rasta, što za nas kao vrstu, međutim, nije prirodno, nešto što nam je u genima.
Rast za koji se žrtvuje sve, ali u koji ljudi tijekom povijesti nisu vjerovali, a mnogi u takvu teoriju ne vjeruju ni danas, prijeti ovom planetu. Za to nemamo puno vremena, a ne ne nazire se ni trenutak kada ćemo stati na kočnicu i zaustaviti rast kako bismo spasili ekosustav. Uz prijetnju okolišu, rastuća nejednakost i financijski slomovi podrivaju kapitalizam kao religiju. No, ona se ipak održava. Nakon nje doći će nešto potpuno drugačije, možda nešto iz Silicijske doline. Činjenica je da smo danas puno moćniji kao bića nego što su to bili naši preci, no jesmo li sretniji?
Ne čini se tako. Iako, u odnosu na ono o čemu su ljudi u povijesti sanjali, izgleda kao da mi živimo rajski život. No, iz nekog razloga tako se ne osjećamo. Jedno je objašnjenje da sreća ovisi manje o objektivnim uvjetima, a više o našim osobnim očekivanjima. Ta se očekivanja prilagođavaju uvjetima jer, kada se situacija popravi, očekivanja rastu. Drugo bi objašnjenje bilo da je sreća određena našim unutarnjim biokemijskim sustavom. A on nema stvarnog interesa za sreću jer ga je evolucija stvorila samo kako bi uvećao naše šanse za opstanak i reprodukciju. Evolucija je, naime, stvari posložila tako da što god mi postigli, ostajemo nezadovoljni, uvijek tražeći više. Treći odgovor jest da čovjek nije kadar razumjeti što je to zapravo sreća.
Sapiensi će nestati
Za kraj knjige izraelski znanstvenik ostavlja najšokantniju prognozu. Sapiensi će uskoro nestati. S pomoću novih tehnologija, za samo nekoliko stoljeća ili čak desetljeća, Homo sapiens će sam sebe unaprijediti u potpuno drugačija biće, uživat će božanske kvalitete i osobine. Četiri milijarde godina stare zakonitosti prirodne selekcije zamijenit ćemo nekim od tri načina: biološkim i kiborškim inženjeringom ili inženjeringom anorganskog života.
Biološki inženjering postoji već desetljećima, na osnovnim razinama kao što je to kastracija pa sve do genetskog inženjeringa. Ni kiborški inženjering, udruživanje anorganskih dijelova s organskim nije nam također baš potpuno nepoznato. Pa koliko ljudi nosi naočale! Već smo vidjeli, uvelike se radi i na napretku sprava koje nadomještaju izgubljene ruke ili noge. Računalni je virus, pak, najočitiji primjer anorganskog inženjeringa.
On mutira, razmnožava se, pitanje jest je li doista riječ o umjetnom životu. Neće možda proći dugo a da ćemo moći pohraniti kompletan sadržaj vlastitog mozga na neki tvrdi disk ili će računalni programeri stvoriti potpuno ljudski mozak koji će se ponašati kao onaj pravi.
Ideja singularnosti, trenutka u kojem ćemo u sljedeća dva desetljeća konačno izraditi računalo koje će riješiti sve naše probleme i zapravo napraviti sve ono što religije obećavaju. Budući gospodari svijeta od nas će se vjerojatno razlikovati više no mi od neandertalaca. Na putu smo da postanemo bogovima, a ne znamo još što zapravo želimo.
>>Zašto je 20. stoljeće bilo najkrvavije u ljudskoj povijesti?
>>Još prije 100.000 godina zemljom je hodalo šest ljudskih vrsta
Tri dana zaredom, pet-šest stranica u najboljim dnevnim novinama i, na kraju pitanje: -- A gdje je tu znanost??? Možda Tvrtko Jakovina, moderator predavanja i domaćin zna odgovor.