Tog 22. prosinca prošle godine, uoči Božića, hrvatska je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović bila na vrhuncu svoje praktične moći. Suvereno je brodila poslijeizbornim procesom, koji je nakon neizvjesnih parlamentarnih izbora doveo do dramatike pri formiranju nove Vlade i vlasti. U općem metežu, predsjednica države nosila je taj neophodni i, činilo se, zadnji preostali dašak stabilnosti u općoj napetosti. I dok su još trajali frustrirajući pregovori i utrka dvojice lidera suprotstavljenih koalicija, Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića, oko toga tko će prvi uspjeti “začarobirati” Božu Petrova i njegov Most bez kojega nema sastavljanja saborske većine – predsjednica je, već sredinom prosinca, u samo dva tjedna pregovora uspjela oformiti prijelaznu vladu nestranačkih stručnjaka.
Pripremila se, uza svesrdnu pomoć ustavnopravnih stručnjaka koje je naručila “izvana” (već je tada postalo jasno da nešto ne funkcionira između nje i posebnog savjetnika Vladimira Šeksa) za tada sasvim izvjesnu mogućnost da nitko neće uspjeti skupiti potrebnih 76 potpisa i ruku saborskih zastupnika.
U tom slučaju, Ustav omogućava predsjednici da presiječe gordijski čvor i, u jednostavnijoj i bržoj varijanti, zaključi da su konzultacije jalove, zadatak formiranja saborske većine nemoguć, te da valja raspisati nove, prijevremene izbore.
U duljoj varijanti, predsjednica je mogla još eksperimentirati s odugovlačenjem, dajući još vremena da se akteri pokušaju dogovoriti, no javnost je već bila nervozna. Stoga je predsjednica počela okupljati ministre svoje vlade. Ta bi njezina vlada bila prijelazna, no mogla je potrajati i više mjeseci, sve dok se ne steknu uvjeti za prijevremene izbore. U tom razdoblju ta njezina vlada vodila bi državu jednako kao i ona prava. U samo dva tjedna uspjela je privoljeti na ulazak u vladu pedesetak hrvatskih stručnjaka. Toliko njih zbog obveze da okupi i ministre i njihove zamjenike. Javnost će ostati do danas zakinuta za imena ljudi koje je uspjela okupiti u toj ekspertnoj vladi, jedino se saznalo da je premijer trebao biti Damir Vanđelić, investicijski direktor Adrisa. Danas, nakon jalove strke oko funkcioniranja Vlade, mnogi će požaliti što predsjednica nije oformila tu prijelaznu vlast i natjerala političke aktere na još jedno izborno miješanje karata. No, tog 22. prosinca, Karamarko i Petrov, svjesni da će Grabar-Kitarović oformiti svoju vladu ne učine li to oni, ekspresno su se složili i predsjednici donijeli 78 potrebnih potpisa.
Ona im je dala novi “nemogući” zadatak, da joj u roku od 24 sata dovedu zajedničkog mandatara. I time počinje ona priča o “hvatanju” Tihomira Tima Oreškovića i njegovu ekspresnom dovođenju iz Amsterdama. Tima je, poslije će se saznati, još prije bio zakapario Karamarko, ali za ministra financija. No, kako je postojala opasnost da predsjednica mačem presiječe zapetljani čvor, Karamarko izvodi neviđeni luping i Oreškovića od ministra financija preko noći pretvara u – premijera! Potez o kojemu vjerojatno ovih dana intenzivno razmišlja i pita se je li to, na kraju, uopće i bio dobar potez.
Preotela događaj Milanoviću
No, potez je napravljen i predsjednici nije drugo preostalo nego da potvrdi novog mandatara. Na samom početku izgledalo je da je i predsjednici “sjeo” Orešković i da je napokon dobila prijateljsku političku snagu i premijera s kojim će zajednički nadograđivati svoje političke ciljeve u vanjskoj politici i politici nacionalne sigurnosti, koje pripadaju u njezine ovlasti.
Kada je u veljači 2015. postala predsjednica, tadašnji premijer Zoran Milanović dočekao ju je na nož. Njegovo je neprijateljstvo prema njoj bilo neprikriveno i jasno, a tako je i danas kad je Milanović samo šef oporbe i mora se prvo unutar SDP-a izboriti da ostane u igri kao šef stranke. S koliko negativnih emocija i sada doživljava predsjednicu Grabar-Kitarović vidi se po vrhuncu njegove drskosti i nedavnih izjava da je ona “šaka jada”!
I prije dolaska na Pantovčak, Milanović ju je pokušao strpati u Visoku ulicu, vješto rabeći njezinu prvu slabost, da se na Pantovčaku osjeća izolirano i da želi otići sa te lokacije negdje u središte grada gdje bi bila bliža građanima. Mjeseci su prošli dok se Milanović nije udostojio s njome sastati, no samo kad je to morao učiniti, kao na sastanku Vijeća za nacionalnu sigurnost. Nakon toga, sastanci predsjednice i premijera samo su niz sukoba, sporenja, nesnošljivosti... Milanović je predsjednicu pokušavao “minirati” i izolirati kad god je mogao, no ona se tome vješto odupirala te se, kao u pitanju organizacije vojnog mimohoda u Zagrebu, toliko dobro suprotstavljala Milanoviću da mu je, prema općoj ocjeni, ustvari preotela taj događaj i u javnosti je ona doživljena kao “šefica”.
Premda su Milanović i njegov ministar obrane Ante Kotromanović zamislili da upravo vojni mimohod bude predizborna kruna iznenada nacionalnim hrvatovanjem prepariranog i napumpanog premijera. Predsjednica se u tim okolnostima odlično snalazila, paralelno je osvajala narodne mase i građanstvo čestim istupima i putovanjima, a “izmislila” je i izmještanje svog Ureda na po nekoliko dana izvan Zagreba (Split, Istra, Vukovar), a istodobno je bila prilično kritična prema aktivnostima SDP-ove Vlade.
Sjetimo se samo kako je iskoristila inače minornu “frku” oko prosvjeda stočara, braće Markić, ispred Ministarstva poljoprivrede. Braća su danima prosvjedovala, a bili su doveli i par svojih krava ispred Ministarstva. I onda se, na povratku s terena jednog srpanjskog dana prošle godine, nenajavljena pred Ministarstvom našla predsjednica. Porazgovarala je s Markićima, ušla u Ministarstvo i od portira zatražila razgovor s ministrom Jakovinom! Nakon prtljanja da je na sastancima, predsjednica je ušetala u njegov ured, spazila ministra i nije mu preostalo ništa doli pozvati je na kavu. Nakon petnaestak minuta, samo je ustao i otišao van. Ubrzo su predsjednica i njezina pratnja shvatili da je Jakovina – pobjegao. Kasnije se saznalo da je nazvao Milanovića te se potom sakrio u jedan od ureda, a tajnici je rekao da predsjednici kaže da je morao hitno otići premijeru.
U tih godinu dana natezanja s Milanovićevom Vladom, predsjednicu i njezinu funkciju uvažavali su jedino HNS-ovi ministri Ivan Vrdoljak, Anka Mrak-Taritaš i Vesna Pusić. Dolazio joj je još samo Ante Kotromanović, a uredno je surađivao i načelnik Glavnog stožera OSRH Drago Lovrić.
Jedinu veću pogrešku, ispostavilo se, predsjednica je učinila na početku mandata kada je sama krenula jurišem na Milanovića i poručila mu da dade ostavku. Izgubila je živce, Milanović je to iskoristio i u javnosti je prikazao kao svojeglavu i nestrpljivu. Poslije više nije ponovila takvu pogrešku i nametnula se javnosti kao nacionalna heroina, postala je najpopularnija politička osoba u Hrvatskoj i, što je vrlo važno, sve do dva tjedna prije parlamentarnih izbora čuvala bokove Domoljubnoj koaliciji. Nakon izbora, na vlast je došla “prijateljska vlast”.
Čekala je to godinu dana i činilo se da je nova konzervativna politička opcija time u cijeloj vlasti u državi zaokružena.
Nema bjanko potporu
Između nje i Oreškovića počelo je jako dobro, činilo se da su prirodan par te da će predsjednica novim savezništvom dobiti još više na važnosti. No, ispriječio se slučaj Lozančić. Zatražila je razrješenje ravnatelja SOA-e, što je dugo pripremano, još dok je Karamarko bio u oporbi. No, ispostavilo se da se malo preračunala, ili je točno da Lozančić ima puno moćnih zaštitnika. Tek – Orešković je odbio odmah supotpisati razrješenje, a predsjedničin se potez učinio njezinom drugom većom pogreškom. Od tada, predsjednica je potpuno smanjila svoj angažman u hrvatskoj dnevnoj politici, a drži tempo u vanjskoj politici i obilazi državu susrećući se s građanima.
Kako je primijećeno da izostaje i njezina kritika bilo kojeg poteza nove Vlade, mnogi su zaključili da je predsjednici nakon dolaska njezine političke opcije na vlast ustvari teže nego s Milanovićem. Te da tako polako klizi prema poziciji svoga prethodnika Ive Josipovića, koji je također ulazio u teške sukobe oko ovlasti s Milanovićem, premda su bili iste političke opcije. U Uredu predsjednice na Pantovčaku ne vide da je ta usporedba točna. Niti da će “sukob” zbog Lozančića sada postati obrazac u odnosima predsjednice i novog premijera. Predsjednica sigurno neće odšutjeti ako Vlada povuče poteze koji bi ugrožavali državu, stabilnost ili dobrobit građana. Jednostavno, prema novoj Vladi postavila se pozitivno i daje joj šansu da se konsolidira, tvrde na Pantovčaku. Smatraju da uvijek ima vremena za “lupanje šakom po stolu”, kako je običavala raditi prije.
Predsjednica je i dalje uvjerena da će i nova vlast prihvatiti njezinu ispruženu ruku. Njezine ambicije nisu splasnule, samo će pričekati da se ostvari prva pretpostavka – normalno funkcioniranje Vlade. Premda izgleda da su zamrli kontakti između nje i premijera, to nije tako, postoje i drugi oblici komunikacije. Što se toga tiče, Grabar-Kitarović i Orešković već su se sastali nekoliko puta, a javnost zna za dva-tri takva susreta. Koji su bili konstruktivni, sve do otvaranja slučaja Lozančić. Čime je, izgleda, dirnula u osinje gnijezdo. Na Pantovčaku prevladava uvjerenje da ta afera, dugoročno, neće utjecati na njihove odnose.
Osim toga, Orešković je, za razliku od Milanovića, izrazito pristojan čovjek, kažu na Pantovčaku. Zanimljivo, ali pokazalo se da su obje njezine pogreške, koje je prema premijerima počinila u prvih godinu dana mandata, proizašle kada je “požurivala” posao koji je, ustvari, trebao obaviti Tomislav Karamarko. No, predsjednica je pokazala da uči iz pogrešaka, a jedino što ne može “prilagoditi” jest svoj vulkanski tempo i dinamika kojom želi rješavati probleme. U tome je ne može slijediti ni ova Vlada. Koja, premda joj je svjetonazorski bliska, neće imati predsjedničinu bjanko potporu.
Osim toga, ustreba li, ona i dalje ima u pričuvi onu svoju, prijelaznu vladu. A što se utrke u popularnosti s Oreškovićem tiče, o čemu već svi pričaju, u njezinu Uredu kažu da bi na Pantovčaku, da se vodila tim anketama, i dalje sjedio Josipović.
>>Izoliranjem Karamarka rade pogrešku
